Bitka za Grčku

Poznato je da je Mark Twain rekao „Istorija se ne ponavlja, ali se rimuje“, dok je pisao „Proslavljena žaba koja skače iz okruga Calavaras“. Bilo je to 1865. godine ponovno pisanje, na engleskom jeziku, priče o žabama napisane na starogrčkom jeziku smještene u klasičnoj Grčkoj, stare dvije ili tri hiljade godina. Sve ove činjenice su dobro poznate.

Pa ipak, nijedna od tih dobro poznatih činjenica nije tačna. Istina je da je nakon što je Twain objavio svoju priču, pročitao još jednu verziju svoje priče napisane kao grčka narodna priča. Twain je mislio da je tu dobio svoju ideju. Međutim, grčku “narodnu priču” napisao je savremeni autor na osnovu Twainove vlastite priče.

Pogrešno pomislivši da je plagirao grčku priču, umjesto obrnuto, Twain je primijetio da “nijedna pojava nije jedina i usamljena, već samo ponavljanje stvari koja se dogodila prije, a možda i često”. Ovaj stvarni citat je potpuno suprotan citatu „istorija se ne ponavlja“.

Misterija moderne grčke narodne priče koja nije starogrčka narodna priča još uvijek nije razriješena, jer se u drugoj knjizi objavljenoj 1971. Twainu pripisuje još jedan citat – „nevolja s istorijom je u tome što dok istoričari ponavljaju jedan drugog, istorija se nikada ponavlja. “

I tako imamo istoriju Grčke, koja se nikada ne ponavlja savršeno, ali nijedna pojava nije jedina i zasebna; ponavljaju se stvari koje su se dogođale ranije, vjerovatno često. Grčke, kojom je na početku Drugog svjetskog rata vladao fašistički vojni diktator kojem su se divili, ali koja se suprotstavila silama Osovine sa velikom ličnom i nacionalnom cijenom, kupujući drugim savezničkim zemljama vrijeme za organizaciju, izgradnju naoružanja i pripremu za neumoljivu nacističku invaziju . Kako je grčki diktator koji se ugledao na Platona i istovremeno zabranio “Platonovu republiku” uspjeo igrati takvu ključnu ulogu u svjetskoj istoriji?

Da bi se razumjela bitka za Grčku, mora se pogledati istorija Republike Grčke. Prva helenska republika, nakon grčke nezavisnosti od osmanske vladavine, trajala je od 1822. do 1832. godine, završivši nakon što su velike evropske sile postavile bavarskog princa Otona kao grčkog kralja. Druga helenska republika došla je 92 godine kasnije, padom Grčke monarhije 1924. Republika je rođena iz poraza na bojnom polju – turske vojske poražene su rojalističke snage 1922, što je izazvalo grčku vojnu pobunu i na kraju nacionalno glasanje za formiranje republike. Druga republika je takođe kratko trajala. Evropa je u međuratnim godinama bila haotično mjesto puno nasilja. Događaji u zemljama Velike sile i endemska korupcija kod kuće, uključujući izbornu prevaru, doveli su do toga da je grčko stanovništvo ponovo promijenilo svoju poziciju i odbacilo reprezentativnu republičku vladu, dočekujući na vlasti desničarskog diktatora Ioannisa Metaxasa.

Metaxas je bio vojni čovjek, rođen u aristokratskoj porodici, koji je s prezirom gledao na svoje rođene sunarodnjake. Školovao se na Helenskoj vojnoj akademiji, a kasnije u Berlinskoj ratnoj akademiji, bio je veliki poštovalac Grčke Monarhije i istovremeno pruskog militarizma. Borio se i odlikovan je tokom Balkanskih ratova. Kada je Prvi svjetski rat počeo i nastavili se sukobi, Metaxas je postigao visoku poziciju u grčkoj vojsci i zalagao se za neutralnost. Njegovo političko držanje dovelo ga je do sukoba s grčkom vladom i na kraju do progonstva na Korziku tokom međuratnih godina. Masivni raskol stvoren sukobima između Metaxasa i vlade postao je poznat kao Nacionalni raskol.

Iako nije bio političar, a možda i zbog činjenice da nije bio političar, Metaxas se vratio u Grčku i stekao naklonost kralja Georgea II. Metaxas je uostalom bio rojalist, a obnova monarhije bio mu je cilj decenijama. Kada je George II konačno povratio tron ​​1935. godine, Metaxas se pridružio vladi na čelu male desničarske stranke. Na izborima 1936. godine, grčki komunisti osvojili su dovoljno mjesta da budu smetnja, a po sovjetskom KOMINTERN-ovom nalogu djelovali su kao spojleri (saboteri), udružujući se s Liberalnom strankom da ponovo pokušaju svrgnuti Monarhiju. George II je odlučno podržao svoje lojalne desničarske sljedbenike, a u nizu političkih poteza imenovao je Metaxasa premijerom. To je rezultiralo masovnim neredima i nemirima u Grčkoj počev od 29. aprila 1936. godine, pojačanih i pogoršanih od strane komunista. Metaxas nije gubio vrijeme, proglasivši vanredno stanje 4. avgusta 1936. te je pokrenuo puč protiv, u osnovi, grčke vlade. Važno je napomenuti da je Metaxas bio premijer, pa je pokrenuo puč protiv vlastite vlade.

Nakon preuzimanja vlasti, Metaxas je pokrenuo talas represije koji je zapanjio Grke. Uhapsio je političke neprijatelje, preradio školski program i zabranio knjige, uključujući Platonovu republiku. Ovaj mu je potez donio zamjerku “Glup, bio je i zloban” prilikom posjete naučnika Arthura Koestlera 1938. godine, budući da je diktatorska vlada Metaxasa navodno bila po uzoru na grčku filozofiju, uključujući Platonovu Republiku. Zapravo, Metaxas je svoju državu oblikovao prema Musolinijevoj Italiji, upotpunjenu mučenjem i policijskom brutalnošću, ali i uspostavljanjem sigurnosti na radnom mjestu, osmočasovnim radnim danom i stvaranjem Zavoda za socijalno osiguranje koje je izdržalo do današnjeg dana.

Na početku Drugog svjetskog rata i sile Osovine i savezničke sile udvarali su se Grčkoj, nadajući se da će steći masivno uporište u Sredozemnom moru. Metaxas je ostao neutralan, znajući da je Grčka u neodrživoj strateškoj poziciji. Konačno, Mussolini je 28. oktobra 1940. Metaxasu dao ultimatum. Uprkos Metaxasovom divljenju Mussoliniju, grčki diktator nije bio voljan da italijanskom diktatoru omogući besplatan pristup grčkim strateškim lokacijama – odgovorivši čuvenim jednostavnim “ne” (Ohi) na prijedlog. Mussolini je to iskoristio kao izgovor za pokretanje grčko-italijanskog rata istog dana.

Italijanska vojska nije bila spremna za borbu i pala je na svakom koraku. U roku od 6 mjeseci, Grci su zauzeli teritoriju Albanije od Italijana, a u martu 1941. godine Italijani su prestali napadati. Grci su pobijedili, ali su znatno oslabili odbranu. Najvažnije, potrošili su većinu svojih ratnih zaliha, a podržali su ih samo Britanci. Zauzvrat, Metaxas je dozvolio Britancima da koriste Krit kao bazu na Mediteranu. Ova baza, u kombinaciji s mogućnošću da saveznici koriste grčke vazduhoplovne baze za napade na njemačku proizvodnju nafte, značila je da je Adolph Hitler morao brzo djelovati protiv Metaxasa. Ali Hilterovo planiranje i Metaxas-ovo zdravstveno stanje značili su da se njih dvoje nikada neće upoznati kao neprijatelji. Metaxas je preminuo 29. januara 1941. godine od toksemije izazvane trovanjem krvotoka. Rat se nastavio bez Metaxasa.

Njemačka vojska bila je u savezu s Bugarima, koji su ponudili besplatan prolaz nacističkoj ratnoj mašineriji za napad na Grčku, ali grčko-bugarsku granicu štitila je Metaxasova linija, utvrđenja nazvana po samom diktatoru. Umjesto toga, Njemci su željeli napadati kroz Jugoslaviju, i bili su privremeno spriječeni u tome diplomatski, ali im je pomogao puč u Jugoslaviji koji je omogućio Hitleru da se odrekne svojih prethodnih obećanja i pokrene napad 6. aprila 1941. godine.

Grci su bili pripremljeni onoliko dobro koliko su mogli biti. Britanci su rasporedili 62.000 kraljevskih vojnika kako bi povećali broj od 430.000 pripadnika grčke vojske. Slabost saveznika bila je u ljudstvu, jer su se suprotstavili kombinovanoj njemačko-italijanskoj osovinskoj sili od 1.250.000 vojnika, koja je donijela i 1.400 tenkova i 1.200 aviona. Saveznici su imali samo 120 tenkova i 300 vlastitih aviona. Snaga Grka bila je njihov teren. Sama linija Metaxas sastojala se od niza prepreka i utvrđenja u teško pristupačnim planinskim područjima. Planinama između Bugarske i Grčke na istočnoj granici Grčke teško je bilo hoditi u dobrim uslovima; bile su gotovo neosvojive kada su ih branili iskusni grčki vojnici. Slabi dio odbrane bio je na grčkoj sjeverozapadnoj granici s Jugoslavijom. Grci i Jugosloveni imali su prijateljske odnose prije rata, tako da se Metaxasova linija nije protezala do tog dijela granice. Pored toga, tamo je teren bio neravan, ali ne toliko loš kao ostala područja. Oklopne jedinice i veliki kamioni mogli su se premještati preko širih planinskih puteva, teško, ali nije bilo nemoguće.

Njemci su napali kako se predviđalo, razbijajući jugoslovensku i grčku odbranu i ulazeći u Solun 9. aprila 1941. godine, 3 dana nakon početka ofanzive. Solun je bio drugi po veličini grčki grad i strateška luka vrijedna za obje strane. Britanska pojačanja u Grčku dolazila su kroz luku. Njemačka ofanziva se morala boriti s dijelom linije Metaxas, koju su tvrdoglavo branili brojčano slabiji Grci. Nakon što samoubilački napadi na utvrđeni položaj nisu uspjeli, Njemci su kombinacijom artiljerije i mornaričkih bombardera pretvorili utvrde u ruševine i ubili grčke branioce. Njemačka 6. planinska divizija takođe je učinila ono što se smatralo nemogućim i prešla je planinski lanac visok 2000 metara da bi presjekla željezničku liniju do Soluna. Mnoge glavne utvrde nisu se predale dok im komanda nije naredila. Mnogo manjih, izolivanijih utvrđrnja zadržalo se danima duže, kupujući vrijeme za povlačenje saveznika.

Dok su vojske Osovine napadale Beograd i gurale se u centralnu Grčku, grčka i jugoslovenska vojska pokušavale su poraziti Italijane u Albaniji. Saveznička ofanziva dobro je napredovala, porazivši nekoliko italijanskih jedinica, ali uzalud, jer je kolaps savezničkih linija u drugim područjima prisilio na borbeno povlačenje u Albaniji. Do 13. aprila, albanska kampanja je završena, a saveznici su se u potpunosti povukli, pokušavajući izbjeći njemačko okruženje. Jugoslovensko ratno vazduhoplovstvo bilo je posebno efikasno u podržavanju napada i povlačenja, ali je 15. aprila 1941. praktično uništeno tokom napada italijanskih bombardera. Italijanski i njemački napadi nastavili su se na brojčano manje i opkoljene grčke jedinice u Albaniji. Bili su spriječeni da se ponovo pridruže odbrani grčkog kopna i srezani stalnim napadima. 20. aprila 1941. Zelena Epirska vojska predala se Njemcima, makar samo da uskrati italijanskoj vojsci konačnu pobjedu.

Druga saveznička odbrambena linija kod Monastir Gapa prošla je malo bolje od linije Metaxas. Njemačke jedinice Panzer i SS postigle su višestruke pobjede, savladavši branioce i zauzevši gradove. Predvođene Britancima trupe sa Novog Zelanda kratko su zadržale Njemce na prijevojima Olympus i Servia, ali nakon što su bile okružene i na kraju opkoljene, izvele su borbeno povlačenje. Dana 18. aprila 1941. bitka kod klisure Tempe i klisure Pines bila je gotova, ove njemačke pobjede omogućile su prvim njemačkim redovima da 19. aprila 1941. godine zauzmu britanski aerodrom sa hrpom zaliha u Larissi. Te su zalihe dodatno omogućile Njemcima da nastave napredovanje, progoneći Britance u Luku Volos 21. aprila 1941. godine, gdje su se britanske trupe u povlačenju ukrcale na čamce i ponovo ostavile gorivo i ulje koje su Njemci mogli koristiti.

26. aprila 1941. godine Atinski radio objavio je svoju poznatu najavu:

Slušate glas Grčke. Grci, stojte čvrsto, ponosni i dostojanstveni. Morate se dokazati dostojnim svoje istorije. Hrabrost i pobjeda naše vojske već su prepoznate. Takođe će biti prepoznata pravednost naše stvari. Pošteno smo izvršili svoju dužnost. Prijatelji! Neka vam Grčka bude u srcu, živite nadahnuti vatrom njenog najnovijeg trijumfa i slavom naše vojske. Grčka će ponovo živjeti i bit će sjajna, jer se pošteno borila za pravednu stvar i slobodu. Braćo! Imajte hrabrosti i strpljenja. Budite jakog srca. Prevladaćemo ove poteškoće. Grci! Imajući u vidu Grčku, morate biti ponosni i dostojanstveni. Bili smo uvijek poštena nacija i hrabri vojnici.

27. aprila 1941. njemačke jedinice ušle su u Atinu. Odvezli su se ravno do Akropolja i podigli nacističku zastavu. Britansko povlačenje i evakuacija bili su teško ometeni napadima Luftwaffea. Desetine vojnih brodova potopljeno je s masovnim gubitkom britanskih života. Njemci su tokom povlačenja zarobili 8.000 imperijalističkih vojnika. Grčka je bila podijeljena između Bugara, Njemaca i Italijana.

Grčka vlada, uključujući Georgea II, evakuisana je na Krit, koju su njemački padobranci napali 20. maja 1941., a Britanci su je evakuisali 4 dana kasnije. Njemački padobranci pretrpjeli su stravične žrtve, uništavajući ih kao borbenu silu, čak i dok su zauzimali ostrvo.

Konačni rezultat bio je totalni gubitak Grčke za saveznike i ukupna pobjeda Osovine. Istoričari se razilaze oko utjecaja njemačke balkanske kampanje na operaciju Barbarossa, nacističkog napada na Sovjetski Savez. Neki tvrde da logistika nije bila na mjestu, bez obzira što se dogodilo na Balkanu, ali drugi tvrde da je zbog preusmjeravanje 1,2 miliona vojnika Osovine u drugi dio Evrope, kao i uništavanja cijelog njemačkog padobranskog korpusa odložen početak invazije i stoga omogućeno Ruskoj zimi da pomogne u porazu nacističkih snaga. Istoričari koji podržavaju stav za odlaganje početka invazije na Sovjete ukazuju na Hitlerovu izjavu datoj Leni Riefenstahl – Da italijani nisu napali Grčku i da im nije trebala pomoć, rat bi krenuo drugim tokom. Rusku hladnoću mogli smo nedjeljama unaprijed predvidjeti i osvojiti Lenjingrad i Moskvu. Ne bi postojao Staljingrad.

Nikada nećemo saznati što bi se dogodilo sa Sovjetskim Savezom da nije bilo bitke za Grčku 1941. Ali znamo da su hrabri saveznički branioci koji su pali oslabili ratni stroj Osovine štiteći svoje porodice. Njihove su sudbine možda bile okrutne, ali nisu zaboravljene – njihove su žrtve pomogle spasiti svijet od varvarstva i zla. Dali su svoje sutra za naše danas.