Još jedna balkanska kriza 

Provincije Bosne i Hercegovine bit će okupirane i njima će upravljati Austro-Ugarska… Austro-Ugarska zadržava pravo formiranja garizona te vojnih i trgovačkih puteva na čitavom području (Sandžak iz Novog Pazara) drevnog vilajeta Bosne. 

Diplomatska koda u Carinskom ratu, od 1906 do 1908, je poput muzičke kode Beatlesa u pjesmi „Hej Jude“, najduži dio cijelog komada. 

Tokom septembra 1908. godine, ruski ministar vanjskih poslova Alexandar Izvolsky i Austrougarski ministar vanjskih poslova Alois Aehrenthal tajno su razgovarali o kršenju pojedinih odredbi Berlinskog sporazuma 1878. godine. Da budemo precizniji, Austrougarska je željela pripojiti Bosnu i Hercegovinu a Rusija je željela da pošalje svoje  ratne brodove kroz Bosforski prolaz u Turskoj. Pregovarali su uglavnom o „reakciji“ svoje nacije, odnosno o garanciji da Austo-Ugarska i Rusija neće biti dio neizbježnih glasnih žalbi ostalih velikih sila povodom kršenja sporazuma. 

Rusija je bila upletena u veliku rundu dvostrukih dogovora. Od propasti dinastije Obrenović 1903. godine, nova dinastija Karađorđević bila je licem čvrsto okrenuta ka Rusiji i dio panslavenskog pokreta.  Kao dio tog pokreta Srbija je slavenske stanovnike Bosne i Hercegovine smatrala prirodnim dodatkom južnoslavenskoj naciji. Srbi bi naravno bili zaduženi za savez južnih Slavena. 

Rusija je više puta podsticala stav Srbije, također podržavali su srpske pokušaje oslobođenja od ekonomske zavisnosti Austrougarske. U tom cilju Rusija je poticala ugovore između balkanskih država koje su potisnule austrougare sa balkana, skupa sa osmanlijama. 

Srbija je ukazala svoje povjerenje slavenskom „velikom bratu“ ali Rusija nije bila potpuno otvorena i iskrena sa Srbijom. Tajni pregovori između Izvolskog i Aehrenthala bili su pravi primjer da nije sve slavensko bratstvo i ruže na vrhu hijararhije. 

Dvojica diplomata sastala su se u dvorcu Buchlau na šest sati, 16. septembra 1908. godine. Iako će kasnije nedostatak dokaza o sastanku pokrenuti masovnu diplomatsku pometnju, opće je prihvaćeno da su postojala tri glavna dogovra:

1. Rusija će zadržati prijateljski stav kada austrougarska pripoji Bosnu. 

1. Austro-Ugarska bi povukla svoje trupe iz Sandžaka 
2. Austro-Ugarska se neće buniti kada Rusija iskoristi Bosforski prolaz za premještanje svojih ratnih brodova. 

Tajna povodom Buchlauu dogovora bila je veoma jaka, čak ni sam premijer Rusije Pjotr Stolipin, nije znao da se pregovori vode. Kada je trebalo ozvaničiti dogovor u  Rusiji, Stolipin je apsolutno odbijo, govoreći da ni pod kojim uslovima Rusija neće podržati Slavene pod njemačkom okupacijom, bez obzira na dobiti koje bi Rusija imala od toga. Stolipin je čvrsto stao iza svojih riječi prijeteći da će dati ostavku ako Bachlauu-ova nagodba bude zvanično zaključena. 

Rusija je odlučila odustati i pregovori Izvolskog bili bi uzaludni. 

Kao što je bilo i planirano, kada je Bugarska najavila neovisnost od Osmanskog carstva, Austrougari su objavili svoj plan aneksije Bosne i Hercegovine. Odmah je došlo do rasprava između velikih sila i ostalih balkanskih država, 6. oktobra najavljena je aneksija. Dok je Austrougarska najavila povlačenje iz sandžaka, 7. oktobra, Srbija je započela mobilizaciju svoje vojske i poslala protestno pismo Austrougarskoj. Prijem protesnog pisma je odbijen sa obrazloženjem da Srbija nije potpisnica Berlinskog sporazuma, bez obzira da li aneksija utiče na njih ili ne. Prevrtljivi odgovor Austro-Ugarske definitivno nije pomogao riješavanju stvari mirnim putem. 

Ostali dio velikih sila u iščekivanju onoga što će se desiti  jula 1914. godine, počele su davati vlastite odgovre na aneksiju. Većina njih se žestoko obrušila na Rusiju jer su podmuklo podržavali Austo-Mađare iza kulisa. Izvolski nije imao druge opcije osim poricanja, što je naravno djelovalo potpuno lažno. 

„Želim da negiram pogrešno stvoreni dojam kreiran od strane ambasadora Austro-Ugarske koji smatra da je njegova vlada krenula u aneksiju sa odobrenjem Rusije i Italije. Odmah sam izjavio da se u potpunosti slažem sa Baronom Aehrenthalom da aneksiju smatramo kršenjem Berlinskog sporazuma i predmetom razmatranja.” 

Aehrenthal je imao dva pametna odgovora na činjenično netačne izjave Izvolskeja. Prva je bila „Izvolski se nikada nije izjasnio na ovaj način, dogovor u Buchlau je bio da ćemo na prijateljski stav Rusije prema aneksiji odgovoriti sličnim stavom po pitanju Dardanela.“ 

Drugo, Aehrenthal i Austro-Ugarska vlada pokazali su dokumente koji pokazuju rusko širenje na dvije strane u slavenskoj sferi. Sramota za Rusiju bila je ogromna. Izvolski nije odgovorio negiranjem već osudivši pretpostavljeno jevrejsko nasljeđe Aehrenthala. „Prljavi židov me prevario, lagao me, zavaravao me, odvratni židov!“ 

Veza između Austro-Ugarske i Rusije se nikada neće popraviti. 

Tenzije povodom aneksije nastavile su se sve do 1909. godine. Italija je tražila vlastite teritorijalne ustupke od Austro-Ugarske, oni su to odbili što je dovelo do prekida odnosa sa Italijom 1915. godine. Velika Britanija nije obraćala pažnju na posljedice koje je Srbija pretrpjela zbog aneksije, međutim glasno su se zalagali za Osmalije koji su u tom momentu bili više zabrinuti za proglašenje neovisnosti Bugarske nego gubitak Bosne i Hercegovine. 

Njemačka je bila u sredini rasprava pokušavajući igrati javnu ulogu mirotvorca, dok su u pozadini potpuno podržavali Austo-Ugarsku. 

Kriza je bila na vrhuncu kada je Njemačka zaprijetila da će se povući kao posrednik i „pustiti stvari da idu svojim tokom“, fraza koja je Rusiji i Austro-Ugarskoj dozvoljavala da otpočnu oružani rat. To nije bila borba u kojoj bi Rusija imala šanse za pobjedu. U tom momentu careva vlada je stavila jasno doznanje Srbiji da se povlače iz svih protesta i vojnih akcija koje su proizašle iz snažnog protivljenja aneksiji i da će se u buduće morati nositi sa tim bez pomoći Rusije. 

Srbija ni na koji način nije bila spremna za borbu protiv Austro-Ugarske pa su tako 31. marta 1909. podnijeli formalnu izjavu povlačeći svoj protest.

„Srbija prepoznaje da nije povrijeđena u svom pravu zbog novonastale situacije  u Bosni i Hercegovini, shodno tome poštovat će ​​odluku koju su velike sile donijele u vezi sa članom 25. Berlinskog sporazuma. Podvrgavajući se savjetima velikih sila, Srbija se sada obavezuje da uguši proteste i protivljenja koja su počela još od prošle jeseni te se i dalje obavezuje da će promijeniti tok svoje sadašnje politike prema Austro-Ugarskoj kako bi nastavili živjeti u miru. U skladu s ovim deklaracijama, uvjerena u mirne namjere Austro-Ugarske, Srbija će svoju vojsku svesti na minimum. U  proljeće 1908. godine u pogledu svoje organizacije, distribucije i efikasnosti Srbija će reducirati svoju vojsku. Ona će razoružati i rasformirati svoje dobrovoljce i spriječit  stvaranje novih jedinica i neregularnih članova na teritoriji Srbije.“ 

Do kraja aprila 1909. godine sve velike sile su potpisale amandmane na Berlinskom ugovor i Bosanska Kriza je završena.

Uspomena u Srbiji nije izblijedila, bijes zbog ishoda nastavio je da buja dok je skupina pod nazivom Crna ruka počela djelovati protiv Austro-Ugarske i time približavati Balkan  paklu koji diplomacija neće biti u stanju ugasiti.

Kako biste pročitali više o carinskom/svinjskom ratu koji je pokrenuo bosansku krizu, kliknite ovdje. 

Kako biste pročitali više o Prvom svjetskom ratu i onome što je vodilo do rata, kliknite ovdje.