Ukratko, od početka revolucije 23. oktobra 1956 i prekida vatre sa Sovjetskim Savezom 28. oktobra, izgledalo je kao da će Mađarskoj biti dopušteno samoopredjeljenje.
4. novembra 1956. kad su sovjetski tenkovi ušli u Budimpeštu postalo je potpuno jasno da je takva mogućnost bila apsolutna nemogućnost.
Sovjetski tenkovi ulaze u Budimpeštu 4. novembra 1956.
Iako je trebalo još sedmicu dana da se zaista uguše borbe u Budimpešti, a nemiri u radničkim sindikatima sporadično su se razbuktavali do 1957. godine, ipak je od trenutka kada su sovjetske divizije ušle u grad bilo jasno da je revolucija gotova.
Samo je jedan član mađarske vlade ostao na svom mjestu u parlamentu – Ištvan Bibo, koji je za svojim stolom brzo napisao Za slobodu i istinu, posljednji proglas mađarske nacionalne vlade.
”Mađarski narod već je žrtvovao dovoljno svoje krvi da pokaže svijetu svoju odanost slobodi i istini. Sada je na svjetskim silama da pokažu principe ugrađene u Povelju Ujedinjenih Nacija i snagu svjetski slobodoljubivih ljudi. Apelujem na velike sile i Ujedinjene nacije da donesu mudru i hrabru odluku da zaštite slobodu naše potčinjene nacije. ”
Za više informacija o mađarskoj revoluciji, pogledajte našu seriju ovdje.