Kraj dinastija

Kraljevine nalažu da su svaka dinastija i kraljevstvo vječni, sve dok istorija ne naredi da se dinastija naglo završi i Kraljevstvo ne razbije. Kraj je često miran, jedna generacija nije uspjela stvoriti nasljednika, a druga porodica je uskočila da preuzme vodstvo i podijeli teritoriju. Ponekad je kraj nasilan, na bojnom polju, u atentatu ili krvavom puču. Ali povremeno će glava dinastije pobijediti u svim svojim bitkama, preživjeti sve pokušaje atentata i na kraju ipak izgubiti. Balkan je groblje dinastija i kraljevina i obiluje svim vrstama krajeva.

Bitka na Krbavskom polju, 9. septembra 1493. godine, označila je kraj hrvatskog kraljevstva od strane Osmanskog carstva i kraj kratkotrajne dinastije vođe kraljevine, bana Hrvatske Emerika Derenčina. Derenčinova vladavina bila je posebno kratka – imenovan je 1493. godine, zarobljen nakon poraza tokom bitke za Krbavu i umro nedugo zatim u zarobljeništvu. Njegov sin Pavao ubijen je tokom borbi. Vladavina Derenčina takođe je bila ispunjena sukobima. Prije nego što su ga Osmanlije ubili, borio se protiv Frankopana za vodstvo Kraljevine Hrvatske, u građanskom ratu koji je prekinut tek dolaskom Osmanske vojske.

Frankopani su prošli malo bolje nakon bitke. Kada su Osmanlije napale, udružili su svoje trupe sa svojim bivšim neprijateljem, Derenčinom, i propali su zajedno. Njihov vojskovođa Nikola VI Frankopan zarobljen je, ali otkupljen u poniženju. Ostali plemići Frankopana, uključujući Ivana Frankopana Cetinskog, ubijeni su izravno. Poraz je okončao njihovo polaganje prava na prijestolje Kraljevine.  Titula Bana je u potpunosti preskočila Frankopane i prenijeta na Ladislava Kaninzaija, bivšeg vojvodu Transilvanije.

U istom vremenskom okviru kao i bitka, završila se i dinastija kuće Kotromanić, koja je bila bosanska kraljevska porodica od 1477. godine do osmanske invazije na Bosnu. Jedan od glavnih učesnika bitke bio je posljednji poznati član kuće Kotromanić, bivši princ Sigismund Tomašević, sin bosanskog kralja Tomaša i kraljice Katarine. Međutim, u vrijeme bitke na Krbavskom polju, Sigismund je već bio poznat kao Ishak Beg Kraljević, prešavši iz rimokatoličke vjere bosanskog kraljevstva u islamsku vjeru svojih osvajača. Ironično, iako je Sigismund bio cijenjeni osmanski državnik i vojni zapovjednik, budući da je u prošlosti bio i pobjednik i poražen na osmanskoj strani, njegovo prelazak na islam bilo je ono što je spriječilo njegovu dinastiju da nastavi dalje na Balkanu pod Osmanlijama. Osmanlije su odlučile da bi prvi bosanski kraljevi nakon okupacije trebali biti hrišćanski, pa su Matiju Sabančića, takođe iz kuće Kotromanića, imenovali kraljem, preskačući legitimnog nasljednika Sigismunda sa te pozicije. Sabančić je umro prije Krbavske bitke, ostavljajući Sigismunda posljednjim iz dinastije Kotromanića. Ironično, Sabančićeva zamjena, bosanski kralj Matija Vojsalić, bio je posljednji iz njegove dinastije, Kuća Hrvatinića. Vojsalića je Sultanat uklonio 1476. godine zbog urote s hrišćanskim kraljem Ugarske protiv osmanske okupacije.

Bitka na Krbavskom polju bila je relativno jednostavna stvar. Dvije godine ranije, u septembru 1491. godine, isti Frankopani čelnici koji su 1493. zapovijedali hrvatskim trupama porazili su osmansku vojsku na gotovo potpuno istom mjestu kao u bici u klancu Vrpile . U bici kod klanca Vrpile, snage predvođene Frankopanima postavile su zasjedu Osmanlijama dok su se kretali kroz uski žlijeb, masakrirajući 1.500 osmanskih vojnika, uzimajući 1.500 zarobljenika i oslobađajući 18.000 balkanskih zarobljenika koji su u Osmansko carstvo marširani u ropstvo. 1493. Ivan Frankopan Cetinski želio je ponoviti taktiku. Međutim, Derenčin je nadvladao Cetinskog i bitka će se održati na Krbavskom polju.

Osmanlije su započeli bitku na Krbavskom polju jutarnjim frontalnim napadom i brzo se povukli povlačeći hrvatske trupe s obrambenih padina na otvoreno polje. Odmah nakon toga, skrivena osmanska konjica provalila je iz svojih skrovišta i iz zasjede napala hrvatsku pješadiju koja se sporo kretala. Bitka je bila totalna propast za Hrvate do ranog poslijepodneva. Poraz je bio totalni, a samo je nekoliko hrvatskih vojnika moglo potražiti zaklon u utvrđenom gradu Udbini u blizini. Nakon proslave pobjede, Osmanlije su privremeno otišle, sigurni u činjenicu da Kraljevina Hrvatska neće ugroziti njihove bosanske posjede, a Osmanska vojska bi se mogla vratiti u slobodno vrijeme. Hrvatski gubici bili su toliko veliki da je područje postalo poznato kao Krvavo polje (Polje krvi).

Bitka na Krbavskom polju započela je Stogodišnji rat, koji će završiti 1593. i dovesti do usporenog kolapsa Hrvatskog Kraljevstva. Osmanske racije depopulirali bi selo, tjerajući gladne seljake u utvrđene gradove, što bi moglo proizvesti trošak većem broju ljudi zbog manjih poreznih prihoda sa sela. Na kraju će se hrvatski seljaci preseliti u sigurniji dio sjeverozapadne Hrvatske, dalje od osmanske granice i stalnih napada, na obalu i na ostrva. Osmansko napredovanje završilo je 1593. godine u bitci kod Siska, ali dijelovi Hrvatske ostali su okupirani do kraja 17. stoljeća, sve dok sama Hrvatska nije apsorbirana u Habsburšku monarhiju Austro-Ugarske.