Pretvaranje mira u rat

Prva od portugalskih afričkih kolonija bila je i prva koja je stekla nezavisnost. Nažalost, to nije bio glatki put do slobode.

Većinu trgovine u Portugalskoj Gvineji kontrolisala je jedna grupa – Companhia Uniao Fabril – i njihove podružnice. Jedna od tih podružnica, Casa Gouveia, kontrolisala je dokove. A Casa Gouveia se užasno odnosila prema svojim radnicima.

6. marta 1956, radnici na pristaništu su odlučili da štrajkuju u znak protesta zbog svojih plata i uslova rada. Štrajk je započeo bez nasilja, a sigurnosnim snagama je naređeno da se suzdrže od upotrebe sile protiv demonstranata. Kad su radnici shvatili da se sigurnosne snage suzdržavaju, pokušali su silom zauzeti čitav dok. Bilo je potrebno sigurnosno pojačanje, a iako je štrajk ukinut, policija se i dalje osjećala poniženo.

Niti štrajk nije stvorio nikakve promjene. Plate su ostale niske, a uslovi se nisu poboljšali. Situacija je bila dovoljno loša da je vojni podsekretar vokalno savjetovao da je vjerovatnoća pobune radnika, ako se plate ne poboljšaju. Niko se nije zamarao njegovim savjetima.

Nakon štrajka 1956. godine stvorena je organizacija koja radi na nezavisnosti Portugalske Gvineje. Isprva nazvani Afrička stranka nezavisnosti, kasnije su promijenili ime u Afrička stranka za nezavisnost Gvineje i Zelenortskih ostrva, poznata po svojim parafima PAIGC.

PAIGC, predvođen visokoobrazovanim Amilcar Cabralom, posvetio se stvaranju nezavisnosti na nenasilan način. PAIGC je podržao radnike na pristaništu koji su vjerovali da je potreban novi štrajk, iako oni sami nisu bili direktno uključeni u pregovore o štrajku.

Dana 3. avgusta 1959. godine, pristani su zakazali sastanak sa upravnikom Casa Gouveia. Planirali su generalni štrajk u 15 sati ako njihovi zahtjevi ne budu ispunjeni, što kompanija nije znala.

Sastanak nije bio uspješan i radnici na pristaništu su prestali s radom kako je planirano. Casa Gouveia nije planirala prihvatiti štrajk radnika, a pozvana je PIDE (politička policija).

Poniženje iz štrajka 1956. godine još je uvijek bilo svježe u svijesti sigurnosnih snaga i kada su vidjeli radnike kako se barikadiraju iza kapija keja, naoružani harpunima i veslima, bez oklijevanja, policija je otvorila vatru i bacila granate na gomilu.

Radnici na keju nisu imali kud, bili su poput ribe u bačvi. Neki su uspjeli pobjeći svojim čamcima, ali u roku od pet minuta bilo je pedeset mrtvih radnika. PIDE je ušao, a radnici koji nisu pobjegli ili ubijeni bili su uhapšeni – da bi kasnije bili mučeni u svojim ćelijama.

Ovaj događaj, koji se sada naziva masakr u Pidjiguitiju, bio je konačna kap u dugoj odluci o tome kako steći nezavisnost Portugalske Gvineje.

PAIGC, vidjevši nasilje na dokovima, shvatilo je da će svaki pokret prema nezavisnosti zahtijevati nasilje. Portugalci nisu htjeli otići dobrovoljno.

Takođe se pokolebalo javno mnjenje u koloniji. Udružena javnost počela je podržavati pokret koji će im na bilo koji način steći nezavisnost.

I odatle je osiguran trinaestogodišnji rat, Rat za nezavisnost Gvineje Bisau.

U građanskom ratu sukobilo se 10.000 vojnika PAIGC-a protiv preko 35.000 portugalskih i afričkih vojnika. Postao je poznat kao “portugalski Vijetnam” zbog odljeva portugalskih života i novca.

Završilo je Revolucijom karanfila u Portugalu 1974. godine, a revolucionarni marksistički nastrojeni PAIGC uspostavio je jednopartijsku vladavinu.

Pobijedio je rat za nezavisnost, ali rat za opstanak je tek počeo.