Kriza za koju svijet nije znao 

Dana 4. jula 1914. nadvojvoda Franz Ferdinand i njegova supruga Sofie sahranjeni su na svom imanju Artstetten. Car Franz Josef iz Austro-Ugarske nije ni prisustvovao sahrani svog nećaka i nasljednika. Kraljevski tračevi u Evropi dobro su znali da car nije volio nadvojvodu. Franz Josef i njegov dvor koristili su svaku dostupnu priliku da se prema nadvojvodinoj supruzi Sofie ponašaju kao prema ološu niskog nivoa. Prezrivo su ih odbacivali i bili nepristojnii prema njima, činilo se da uživaju u maltretiranju para poniženjavanjem i prinudnim usklađivanjem s propisima koji su često bili prenaduvani i izmišljeni.

Dakle, kada su Franz Ferdinand i Sofie podlegli ranama iz vatrenog oružja u Sarajevu 28. juna 1914. godine, Franz Josef je više osjećao olakšanje nego što je bio pogođen gubitkom voljenog člana porodice.

Istorija navodi da je upravo ovo ubistvo prestolonasljednika i njegove supruge okidač za početak rata koji će uskoro zahvatiti čitav zapadni svijet i njihove kolonije u najkrvavijem sukobu koji je svijet ikad vidio. Ali da li je to zaista bio?

Dve nedelje pre atentata na nadvojvodu, austrijski ministar inostranih poslova distribuirao je memorandum koji je pozivao na potpuno uništenje Srbije. Ovaj dopis uvršten je u paket koji je Austrija poslala Njemačkoj kao opravdanje za napad na Srbiju. Austrougarska je vidjela panslovenski pokret  dugo aktivan u Srbiji kao agitaciju čiji je cilj bio destabilizovati uticaj Austro-Ugarske na Balkanu i vjerovatno rasturanje samog Carstva. U pismu se navodi da je jedini način da se Austro-Ugarska spasi bio „… eliminisati Srbiju kao državu“.

Dosta razloga za eliminaciju Srbije bilo je jer je imala jaku podršku Ruskog carstva. Rusija se dugo smatrala zaštitnicom slovenskog naroda, često nazivajući druge Slovene i slovenske nacije „braćom“. Okupljali su slovenski savez koji bi uključivao Rumuniju, Bugarsku, Srbiju i Grčku. Ovaj savez bio bi čvrsto suprotstavljen Austro-Ugarskoj. Rusija se borila protiv austrougarskog uticaja u posredničkom ratu skoro 100 godina podržavajući kraljevsku porodicu Karađorđević u Srbiji zbog austrijski nastrojenije porodice Obrenović, podršku koja je dovela do krvavog ubistva poslednjeg kralja Obrenovića i njegove supruge od strane iste organizacije koja je stajala iza atentata na Franza Ferdinanda.

Sigurno nije pomoglo što je srpski narod slavio smrt Franca Ferdinanda. Nevoljen kao nadvojvoda, Franz Josef nije mogao dopustiti da nepoštovanje njegovog stava o atentatu. Kao što je Conrad von Hotzendorf, načelnik vojske rekao u vezi sa Srbijom, „Ako vam je otrovna guja za petama, zgazite joj glavu. Ne čekate da ugrize. “ Austrougarskoj je svaka akcija koju je Srbija preduzela – prije i nakon atentata – samo još jedan dokaz da se od srpske države treba odreći.

Svijet je, naravno, bio šokiran kada je nadvojvoda ubijen. Ispunjavao je naslove u skoro svakoj naciji. Međutim, malo je tko znao da se mahinacije odvijaju iza kulisa; i osim elita na čelu, svi su pretpostavljali da će reakcije biti ograničene na lokalizovanu aferu u kojoj će se Austrougarska odmah pozabaviti nepokornom Srbijom. Kako se jul protezao, svijet koji nije bio upoznat sa zakulisnim poslovima velikih sila odmarao se, izležavao na plažama i nastavljao dalje.

Većina ljudi nije bila upoznata s ugovorom o dvostrukom savezu između Austro-Ugarske i Njemačke u kojem je stajalo da  će, čak i da ih Rusija napane, druga država priskočiti u pomoć.

Prosječni ljudi također nijesu bili svjesni da su Rusija i Francuska potpisale vlastiti pakt, Francusko-rusku vojnu konvenciju iz 1892. godine, koji je garantovao da će se dvije nacije podržavati u slučaju napada Njemačke ili Austrougarske.

Čak i Austrijanci i Njemci nijesu bili svjesni da je Italija, koja je potpisala Trojni savez s Austrougarskom i Njemačkom, potpisala sa strane još jedan ugovor s Francuskom koja ih je efikasno izbacila iz ratne ujednačenosti.

A budući da veći dio svijeta nije bio svjestan da njemački ratni planovi zahtijevaju napad na Francusku prolaskom kroz Belgiju, nitko nije pomislio da razmotri da je Londonski ugovor iz 1839. britansko osiguranje belgijske neutralnosti.

Domine su bile na mjestu iza ukrašene zavjese ukočeno formalne i kićene edvardijanske ere.

Od trenutka atentata, Njemačka i sam kajzer Wilhelm pozivali su Austriju da djeluje brzo i odlučno. Vjerovalo se da bi se takva akcija mogla zadržati na nivou lokalne borbe sa Srbijom. Veći dio svijeta bio je užasnut atentatom, pa je Austrija mogla iskoristiti tu dobru volju i obrisati prvi domino prije nego što bi to moglo povući i započeti lančanu reakciju. Wilhelm je pozivao Austriju da djeluje već 4. jula. Ali ipak, Austrija je propala.

Do 14. jula austrijska vlada je izradila ultimatum kojim traži odštetu za ulogu Srbije u smrti Franza Ferdinanda. Ultimatum nije predviđen da bude prihvaćen. Kao što je rekao jedan njemački vladin zvaničnik, „[ultimatumski zahtjevi] bili su zaista takve prirode da ih nijedna nacija koja je još uvijek imala samopoštovanje i dostojanstvo nije mogla prihvatiti.“

Ali austro-ugarska vlada je ipak ostala bez ispunjenja svojih zahtjeva. U međuvremenu su druge nacije u Evropi počele učvršćivati ​​svoje pozicije.

Telegrami su letjeli amo-tamo po cijelom kontinentu, a posebno između Austrije i Njemačke. Njemačka je nastavila tražiti od Austrije da djeluje brzo i odlučno, istovremeno se dopisujući s Rusijom kao da pokušava pokrenuti rat iz tog smjera. Žurba za započinjanjem rata na njemačkoj strani nije bila toliko žurba kao što se činilo – mnogi njemački zvaničnici vjerovali su da su tevtonska i slovenska rasa predodređene za borbu u trci za dominaciju u Evropi. Posljednjih stotinu godina spremali su se za ovaj konačni obračun i bili su sretni što je Austrija pokrenula postupak.

Rusija je dobro prozrela njemačke manipulacije, shvativši da Njemačku kriza koristi za povećanje njihove regionalne moći. Rusi takođe nisu željeli da njihove manipulacije iza kulisa Balkanom budu uzalud, kao što bi se to desilo kada bi Austrougarska napala Srbiju i apsorbovala je u svoju sferu uticaja kao austrougarski protektorat. I na kraju, Rusija je bila dobro svjesna da se u prošlosti povukla od njemačke agresije, akcije koje su samo podstakle Njemačku na još jači pritisak.

Ukratko, Rusija nije smjela reći Srbiji da iskaže nepoštovanje prema Austriji, ali ni oni neće stajati skrštenih ruku i izgubiti pažljivo uzgajan uticaj u regiji Balkana. Pozicionirali su se kao zaštitnici svjetskih Slovena, a sada se taj položaj testirao. Nisu se usudili da ne ispune očekivanja.

23. jula, uz malo političkog pozorišta koje su svi odmah vidjeli, cijelo njemačko vojno i političko vodstvo otišlo je na odmor. Kada je austrougarska vlada Srbiji uputila njihov ultimatum, Nijemci su bili šokirani, ŠOKIRANI da će tako nešto propasti.

Ultimatum nikada nije trebao biti prihvaćen. Zahtijevalo je da Srbija suzbije sve publikacije koje izražavaju antagonizam prema Austro-Ugarskoj, zahtijevalo je da Srbija raspusti sve nacionalističke organizacije u svojoj zemlji, tražilo je da se iz udžbenika i javnih dokumenata odmah ukloni sve što se smatra antiaustro-ugarskom propagandom, zahtijevalo je da se određeni srpski državni službenici i vojni čelnici uklone sa položaja, omogućiti austrougarskim predstavnicima da nadgledaju i pomognu raspuštanju „subverzivnih pokreta“, uhapsiti određene članove vlade Srbije i omogućiti austrougarskoj policijij potpunu slobodu unutar granica Srbije da istražuje i uhapsi sve koji su mogli biti uključeni u atentat. Austrijanci, koje su iskoristili Njemci, nisu željeli rješenje. Željeli su rat. A Srbija je imala samo 48 sati da pokuša da popravi situaciju.

Indisponirani prestolonaslednik Aleksandar posjetio je rusku delegaciju te noći kako bi razgovarao o ultimatumu. Rusi su ga ohrabrivali da prihvati sve kako bi izbjegao rat. U međuvremenu, pozvali su Austriju da produži rok i objavi svoje zvanične rezultate istrage u vezi s atentatom. Austrougari to nisu željeli učiniti, jer istraga nije pronašla konkretne dokaze da je umiješana srpska vlada, nalaz koji bi u velikoj mjeri umanjio austrijski stav da Srbija mora biti kažnjena.

U ovom trenutku Britanija je takođe ušla u sukob, nudeći posredništvo između nacija. Kaiser Wilhelm smatrao je ponudu “snishodljivom”. U ovom trenutku Winston Churchill je vidio loše predskazanje: „Evropa drhti na ivici opšteg rata. Austrijski ultimatum Srbiji je najdrskiji dokument te vrste koji je ikad osmišljen. “

Ruski ambasador u Velikoj Britaniji složio se: “Samo vlada koja je željela rat mogla bi napisati takvu notu.”

Srbija je 25. jula dostavila odgovor Austriji. Prihvatila je sve zahtjeve osim jednog – previše bi kršilo njen nacionalni suverenitet kad bi austrougarskoj policiji omogućila nekažnjeno djelovanje na srpskom tlu. Srbi su već započeli mobilizaciju svoje vojske, a nijesu se oporavili od nedavnih balkanskih ratova.

Rusija je takođe počela mobilizovati svoje trupe i najavila da neće moći ostati “nezainteresovana” ako Austrougarska napadne Srbiju.

Austrougarska je mobilizovala svoje trupe i koncentrisala ih u Bosni na srpskoj granici.

Napokon, u 11 sati 28. jula, Austrougarska je objavila rat Srbiji. Domine su se počele rušiti. Prvi hici u ratu ispaljeni su nepuna 24 sata kasnije, kada je sa SMS Bodroga bombardovan Beograd kao odgovor  srpskoj inžinjeriji koja je digla u vazduh presudni željeznički most preko reke Save na granici sa Bosnom. Svijet je sada znao da će biti rata.

„Lampe se gase širom Evrope; nećemo ih vidjeti više za života “, britanski ministar spoljnih poslova Sir Edward Gray 3. avgusta 1914.

Avgustovsko oružje bilo je spremno za muziku.