Ljudska plima preko granice

Prije revolucije i prije nego što su talasi ljudi počeli prelaziti preko granice između Mađarske i Austrije, austrijski opunomoćeni ministar u Mađarskoj, dr. Walther Peinsipp, poslao je Austriji izvještaj u kojem je rekao, „… situacija u Mađarskoj postala je eksplozivna i opozicija planira preuzeti značajan rizik. “

To je bila vjerovatno najbolja procjena situacije od bilo koje od stranih delegacija u Budimpešti, a dr. Peinsipp se pokazao u pravu. Situacija je eksplodirala 23. oktobra 1956.

Austrija, koja je upravo izašla iz deset godina pod sovjetskom vlašću, još uvijek je osjećala srodstvo s drugom polovinom svog bivšeg Austro-Ugarskog carstva. Do 27. oktobra austrijska javnost se mobilisala i započela prikupljanje humanitarne pomoći za pobunjenike. Između 27. oktobra i 10. novembra, austrijsko izaslanstvo podijelilo je trenutni ekvivalent od 1,4 miliona eura humanitarne pomoći.

Raspodjela nije bila glatka – iako je sam ministar isporučivao opskrbu bolnicama i Crvenom krstu svojim službenim vozilom, našla se na udaru sovjetksih kritika više puta. Kasnije bi Austrijanci morali potvrdama i izjavama svjedoka dokazivati da dijele samo humanitarnu zalihu – Sovjetski Savez ih je u Ujedinjenim nacijama optužio za distribuciju oružja i pokušao podići službenu optužnicu za kršenje neutralnosti.

Austrija se, međutim, nije ograničila na humanitarne zalihe. Ne samo da su izdavali pasoše nekim istaknutim Mađarima, poput Ane Kethly, već su Austrijanci aktivno dočekivali Mađare koji su uspjeli doći preko njihove granice.

I Mađari su dolazili preko granice u talasima. Između 4. i 6. novembra, prvih dana drugog sovjetskog upada u Budimpeštu, 10 000 izbjeglica je prešlo preko. Do kraja novembra više od 113.000 Mađara bilo je smješteno u izbjegličkim kampovima u Austriji. U vrijeme smirivanja krize, 180.000 izbjeglica je prošlo kroz Centralnu Evropu.

Proces sigurno nije prošao bez poteškoća – Austrija je snosila najveći teret troškova i brige i više puta je apelovala na pomoć Ujedinjenim nacijama i svijetu; trebalo je neko vrijeme da se skupe, ali na kraju se 37 zemalja odazvalo pozivu i počelo prihvaćati izbjeglice.

To se ne može reći za 20.000 izbjeglica koje su se prelile preko granice s Jugoslavijom. Položaj Jugoslavije bio je već nesiguran; odmrzavanje odnosa između Sovjeta i Jugoslovena ponovo je zahladilo nakon što su Jugosloveni dali azil Nagyevoj vladi i naknadnom kidnapovanju i uklanjanju Nagyeve vlade u Rumuniju od strane Sovjeta. Ali ipak, jugoslavenski Tito nije želio puni povratak u divlje dane i pokušaje atentata iz raskola Tito-Staljin. Izbjeglice su Titovu vladu dovele u težak položaj, a to je bio položaj koji Zapad nije želio olakšati.

Kao što je Charles Collingwood rekao u radio emisiji Edwarda Murrowa 19. februara 1957. godine, „Sedamnaest hiljada Mađara pobjeglo je u Jugoslaviju i nemaju čak ni nade. Jedino gdje bilo ko od njih može otići iz Jugoslavije je povratak u Mađarsku. Vraćaju se preko granice do zemlje koju su ostavili tempom od 700 osoba sedmično. To nije zato što su Jugosloveni promijenili stav – brinu se o njima koliko mogu – ali oni nemaju gdje da odu. Nijedna zemlja nije primila nijednu izbjeglicu iz Jugoslavije.“

William Reuter iz CARE International takođe je izvjestio o opalom moralu jugoslovenskih izbeglica zbog nedostatka informacija i kretanja, ali da su bili zbrinuti u najboljim mogućim okolnostima – smješteni u ljetovalištima i dobro hranjeni.

Mađarska je nastavila bijesniti na Austriju zbog austrijskog odgovora na izbjegličku krizu. U jednom trenutku, u februaru 1957. godine, mađarska vlada je područje oko austrijskog izlastanstva označila kao zabranjeno vojno područje, ogradila 100 metara i postavila policajce koji su uhapsili svakog Mađara koji je izašao iz ambasade i podvrgli ih ispitivanju. Bilateralni odnosi dviju nacija bili su na najnižim nivoima.

Na kraju, većina izbjeglica poslana je u nove domove do ljeta 1957. godine – pri čemu su Sjedinjene Države uzele više od 38.000, a preko 11.000 ostalo je u Austriji. Iako je mađarska vlada glasno optužila Austrijance da odbijaju pustiti Mađare koji se žele vratiti kući, prema UN-u 18.200 Mađara vratilo se kući. Iako je mađarska vlada izjavila da je na snazi ​​amnestija, mnogi povratnici su na fotografijama identificirani kao pobunjenici, kojima je suđeno, a neki su pogubljeni.

Svjetski brz i srdačan odgovor na izbjegličku krizu u velikoj mjeri je posljedica činjenice da je Mađarska revolucija 1956. bila prva međunarodna kriza koja se pojavila na televiziji. Takođe, veći dio svijeta nosio je osjećaj krivice što nije učinio više da pomogne onima koji su se borili, a izvještaji o sudbinama tih pobunjenika koji su ostali u Mađarskoj užasavali su one koji su ih čuli. Svijet je napokon odlučio da treba uložiti više napora i pomoći, i da je trebalo pomoći puno prije, kao što bi rekao John F. Kennedy u govoru u New Yorku godinu dana nakon početka Mađarske revolucije:

Ovo je 23. oktobar 1957. godine – prva godišnjica dana koji je potresao svijet – dan koji će zauvijek živjeti u analima slobodnih ljudi i slobodnih naroda – dan hrabrosti, savjesti i trijumfa. Nijedan drugi dan otkako su nacije prvi put uspostavljene među ljudima nije pokazao još odlučnije, potlačenima i ugnjetavačima, potpunu, neizbježnu uzaludnost despotske vladavine. Nijedan drugi dan nije jasnije pokazao vječnu neugasivost čovjekove želje da bude slobodan, bez obzira na šanse protiv uspjeha, bez obzira na žrtvu koja se od njega zahtijeva.

Ali 23. oktobra 1956. godine takođe će biti trajno urezan u istoriju čovjeka kao sudnji dan – i dan neuspjeha. Jer tog mračnog i tragičnog dana, i kroz krvave, opasne dane koji su uslijedili, mi na Zapadu nismo bili spremni za efektno djelovanje, neradi za odlučno djelovanje, nesposobni za jedinstvo. Onima koji su tražili pomoć i revoluciju, nudili smo samo nadu i rezolucije. Onima koji su gorućim srcima i rječitim jezicima molili da se djela podudaraju s našim riječima, da se djela podudaraju s našim obećanjima, ponudili smo samo okrutno razočaranje „sve potpore bez pomoći“. Bilo je sigurno među nama onih koji su sa strastvenim interesovanjem pitali: Šta možemo učiniti? Ali nismo znali šta da radimo.

Za našu tekuću seriju o Mađarskoj revoluciji 1956, kliknite ovdje.