“Moja lična tragedija”

1. novembra 1956, Janos Kadar je nestao. To je bilo zabrinjavajuće – kao generalni sekretar mađarske Komunističke partije i državni ministar Nagyeve vlade, Kadar je takođe upravo rekao sovjetskom ambasadoru Juriju Andropovu da će se boriti protiv svih sovjetskih trupa koje se ponovo pojave u Mađarskoj golim rukama. Imre Nagy bio je zabrinut, ali nije razmišljao o izdaji.

Sigurno da Kadar, predani komunista kojeg je mučila i zatvorila pro-sovjetska Rakosijeva vlada, ni bi napustio svoje sunarodnike dok su stajali na ivici samoodređenja. Nema veze što je nalog za njegovo hapšenje 1951. godine potpisao sam Imre Nagy.

Ali, zapravo, Kadar bi. I jeste. Te noći, dok je Nagy prolazio kroz haos tražeći državnog ministra, Kadar je bio u Moskvi na sastanku s Hruščovom.

Detalji sastanka Prezidijuma i mađarskog kontrarevolucionara su oskudni i mnogi od njih se oslanjaju na ono što bi i sam Kadar priznao.

Pristao je preuzeti mađarsku vladu – rekao je jer je jedina alternativa koju su Sovjeti ponudili bio povratak u režim Gero / Rakosi. A Sovjeti su ga uvjeravali da je predstojeća invazija odlučena i nepovratna.

Kadar je osjećao da nema izbora. Međutim, u jednom intervjuu priznao je: „nisam se opirao onoliko koliko sam mogao“.

Kad je Kadar stupio na vlast na čelu napadajuće Crvene armije, uveo je Plan od Petnaest tačaka za napredovanje Mađarske. Petnaesti broj na toj listi bio je „Pregovarati sa snagama Varšavskog pakta o povlačenju trupa iz Mađarske nakon završetka krize“.

Nakon toga uslijedio je sporazum koji je omogućavao da sovjetske snage od 200 000 ljudi budu stalno stacionirane u Mađarskoj. Pošteno govoreći, trupe su već bile u Mađarskoj, UN je samo pokazao prstom Sovjetskom Savezu zbog miješanja u unutrašnje poslove Mađarske, a zaista nije bilo načina da se Sovjeti izvuku.

Kadar je takođe potpisao dozvolu prolaska uz sigurnosnu pratnju za Imrea Nagya i njegovu vladu, koji su zatražili azil u jugoslovenskoj ambasadi. Sovjeti su to potpuno ignorisali, te su iskoristili priliku da kidnapuju Nagyja i ostale i prevezu ga u Rumuniju na dvogodišnje mučenje prije pogubljenja.

Kasnije je priznao ulogu u aferi Nagy i opisao je kao “svoju ličnu tragediju”.

Ali te stvari su tek trebale da se dese, kad je Kadar pregovarao sa Sovjetima i vratio se u Mađarsku kojom će vladati narednih 31 godinu.

Pogledajte našu seriju o Mađarskoj revoluciji 1956 ovdje.