Mali čovjek koji je spalio grad

Uljani portreti mu zapravo nisu vjerodostojni. Princ Eugen Savojski bio je nizak, čak i za sedamnaesti vijek. Imao je izbačene zube. Nos mu je nadvladao lice, izgledao je bolesno i svi su primijetili kako je ružan.

Takođe, njegova majka je iz Francuske šutnuta zbog trovanja ljudi.

Uprkos svom izgledu i sudjelovanju u raskalašnim zabavama u presvlačenju (gdje je Eugen volio igrati ulogu žene), Eugen je želio vojnu karijeru. Bio je siguran da može uspjeti.

Kralj Sunca se nije složio. Žestoko se protivio. Odbio je pružiti Eugenu šansu koja mu je bila potrebna da pokaže svoj talenat u vodećim vojskama.

Tako je Eugen učinio ono što bi učinio bilo koji uvrijeđeni tinejdžer koji nije želio da ga preusmjeravaju u crkvenu karijeru – pobjegao je iz Francuske odjeven u ženu i uputio se na dvor Habsburgovaca. Njegov stariji brat ubijen je u borbi s Turcima, a Austrijanci su se složili da Eugenu daju komandu njegovog brata.

Nepuna dva mjeseca nakon bijega iz Francuske, Eugen se našao na terenu boreći se na kapijama Beča, po svemu sudeći toliko se istaknuvši u bitkama da je do 22-ge godine postao general-major. Tokom Velikog turskog rata dobijao je sve više mogućnosti za vođstvo. I, s kratkim prekidom potrebnim za oporavak od rane od muškete na koljenu, u dobi od 34 godine dobio je potpuno zapovjedništvo austrijskom vojskom, kojom je apsolutno srušio Osmanlije u bici kod Sente 11. septembra 1697. godine. Od ovog trenutka postavljena je budućnost Eugena Savojskog kao najistaknutijeg vojnog zapovjednika u Austrijskom Carstvu.

Vraćajući se iz Sente, Eugen je spaljivao sve na putu kroz Bosnu približavajući se Sarajevu. Mjesec i po nakon pobjede kod Sente, austrijska vojska nadgledala je grad. Princ Eugen poslao je trubače i barjaktare sa sljedećom porukom:

 „Naše upozorenje je dobronamjerno, ali izjavljujemo da, ako ostane neuvaženo, i ako i dalje budete tvrdoglavi, naša će dobrota biti izokrenuta do surovosti, tada ćemo sve uništiti mačem i vatrom. Nećemo poštedjeti ni dijete u majčinoj utrobi, jer teška artiljerija čeka. “

Gradski branitelji ubili su trubače i ranili barjaktare dok su ljudi preplašeni napustili grad. Austrijska vojska krenula je da uništi grad.

Baščaršija je izgorjela do temelja. Unutar Sarajeva austrijska vojska gađala je džamije i islamske institucije, ali nijedna zgrada koja nije izgrađena od kamena nije ostala stajati. Bezbroj knjiga i papira zauvijek je spaljeno i izgubljeno.

Došli su i spalili prelijepi grad Sarajevo

Poput stoke istjerali su nevine ljude

Došli su i spalili prelijepi grad Sarajevo

Spaljivali su na hiljade Kur'ana i bezbroj knjiga

Koliko džamija su spalili, svetilišta srušili!

Cijeli grad s jednog na drugi kraj, uništili su i opustošili

Došli su i spalili prelijepi grad Sarajevo.

Posljedice pustošenja Sarajeva trajale su stotinama godina. Dok je austrijska vojska napuštala Sarajevo, 40 000 katoličkih Bosanaca slijedilo ih je u strahu od odmazde; ravnoteža religije u gradu se zauvijek promijenila. Promijenila se i estetika grada – od 1697. godine zgrade u gradu neće biti od drveta. Populacija Sarajeva je naglo padala i tristo godina nije mogla povratiti nivo prije 1697. godine.

Iako su Osmanlije prepoznale da je nedostatak odbrane Austrijancima znatno olakšao pustošenje Sarajeva i doprinio značajnom broju izgradnje tvrđava i zidina Vratnika, spaljene ruševine su se pokazale previše zastrašujućim da bi im se mogli direktno suprotstaviti. Glavni grad Bosne preseljen je u Travnik, gdje je ostao do 1850. godine.

Teških je bilo 150 godina koliko Sarajevo nije bilo glavni grad Bosne. Sve je trebalo obnoviti, a bilo je i perioda anarhije prošaranim izbijanjem kuge. Sarajevo se ipak oporavilo i još uvijek je danas kosmopolitsko raskršće Evrope.