One koje su oni

1917. godine jedan čovek je umro, a nekoliko godina kasnije pješadija Kraljevine Jugoslavije uništila mu je grob.

Zapad je poznavao ovog muškarca, ali poznavali su ga kao ženu i to samo primjenjujući zapadnu strukturu na dobro poznatu i kodificiranu albansku praksu Burneše, a koja je opisana u članku iz 1911. u New York Times-u:

Mlada djevojka, čije ime odgovara datom imenu Sluškinje Orleanske, sada se pjeva u pjesmama crnogorskih bardova u gostionicama i kafanama Podgorice . Kada je zadnje sedmice u bici kod Vranja poginuo njen otac, nasljedni zapovjednik svog plemena, ona je odmah zakoračila na njegovo mjesto i odvela Martinaje do pobjede protiv Turaka. Osim romantične faze sukoba, jer je Janica Martinaj vrlo lijepa, bitka je važna jer pokazuje da su se Crnogorci na granici pridružili Albancima.

Prema osobi koja je dobro poznaje, ova nova Jovanka Orleanka još nema 22 godine i ona je „visoka, zgodna, dobro razvijena mlada žena. Sve Albanke su hrabre i od malih nogu su obučene za upotrebu vatrenog oružja, a u doba rata, jer nema mazgi, nose namirnice i municiju za svoje vojnike i odlaze u linije vatre da ih distributuju.”

Problem u ovom članku je što Janica nije bila Janica i nije bila ona. Bio je Tringe Smajle Martinaj, Burneša iz današnje Crne Gore.

Martinaj je zapravo rođena žensko, ali u skladu s pravilima utvrđenim u Kanun-u Leke Dukađinija, smrću svoje braće (borba protiv Osmanlija), kći Janica postala je sin Tringe Smajle kada je zavjet položen pred dvanaest seoskih starješina, i transformisana u burnešu, doslovno prevedeno kao „on-ona“.

Do kraja života ni Tringe ni bilo koji drugi Albanac ne bi ga oslovljavali ženom. Odjenuo se u mušku odjeću, sudjelovao je u muškim razonodama, pušio je i, kako je navedeno u članku, koristio je pištolj. Tringe Smajle bi se, u stvari, temeljito uvrijedio (i vjerojatno bi pokrenuo krvnu osvetu) da je znao da ga New York Times naziva ženom i uspoređuje ga sa ženskim ratnim vođom. Prema Kanunu, Tringe je apsolutno bio muškarac, imao je sve muške privilegije i niko se nije smio pozivati ​​na bilo koju činjenicu osim te.

Tringe Smajle bio je poznat širom Albanije po tome što se istakao u dvije bitke i kao kasniji gerilski vođa. Pjesme o njemu izvode se i danas (iako su neke činjenice promijenjene kako bi se uskladile s političkom pogodnošću) i on se smatra herojem naroda Albanije.

Kulturna pravila koja su Janici omogućila da postane Tringe Smajle postoje u zbirci zakona koji su utvrđeni 1500-ih pod nazivom Kanun Leke Dukađijina. Iako se Kanun pripisuje plemiću Leki Dukađiniju, ovo je bilo samo prvo formalno prikupljanje zakona u jednu usmenu predaju. Među znanstvenicima postoji velika rasprava o porijeklu zakona, a neki vjeruju da su oni prenijeti iz ilirskih plemenskih običaja.

Ali gdje god da je Kanun nastao, upravljalo je svime, od ekonomije i uređenja domaćinstava, preko legalnih ubistava, do toga kako je žena mogla postati muškarac. Bilo je konačno pravilo koje je Janici omogućilo da se izbaci iz vrlo opresivne ženske uloge i uživa u slobodi da bude muško.

Prema Kanunu, žene u Albaniji potiskuju se u vrlo strogo regulisanu ulogu: ne smiju pušiti, ne smiju piti alkohol, ne smiju ući u određene seoske zgrade, vlasništvo su porodice, moraju se u potpunosti podrediti mužu – uključujući prihvatanje batina po njegovom nahođenju. Žene pod Kanunom ne smiju nositi ni sat. Nije neobično da mlade djevojke mlađe od 16 godina budu udate za muškarce koji su dvadeset i trideset godina stariji. I teško svakoj ženi za koju se u bračnoj noći utvrdi da više nije djevica – podliježe smrtnoj kazni.

Ali polaganje zakletve da se postaje muškarac ima svojih teškoća i muka, među kojima je najvažnija zakletva čistoće. Ona može postati on samo ako postoji zavjet doživotne čestitosti, koji se daje pod prijetnjom smrću. Zapravo, u ovom svijetu u kojem je porodica sve i gdje se zavisi o mladim djevojkama da brinu o starima, burneša može pobjeći od užasa ženskog pola samo pristajući na usamljeni život.

Ali, kada se o izboru želi razgovarati s vrlo malo burneša koje su ostale i danas, saznaje se da se ne kaju. U stvari, zahtjev da se usvoje muški maniri prihvaćen je svim srcem, i one često blebeću iste neugodne kulturne devalvacije žena kao i muškarci-koji-su-rođeni-muškarci.

I čini se da današnji svijet nije imao više sreće da razumije Burnešu od New York Timesa iz 1911. godine. Daleko od iskaza o seksualnosti ili fluidnosti, postajanje Burnešom je način na koji su neke žene mogle izaći na kraj sa intenzivnim patrijarhalnim sistemom koji se razvio u planinama Albanije, Kosova i Crne Gore. Biti Burneša nije imalo nikakve veze sa seksualnošću, a imalo je veze sa uklanjanjem seksa/pola, i glagola i imenice, u potpunosti sa slike.

Znakovito je da je vojska Kraljevine Jugoslavije smatrala potrebnim da uništi grob Tringe Smajle. Iako se i on borio protiv Osmanlija – bio je jednostavno previše Albanac da bi se osjećao ugodno u Kraljevini Južnih Slovena kojom su dominirali Srbi.