Odlučeno u tajnosti

Na tajnom sastanku na Brionima u sitnim satima 2. i 3. novembra 1956. godine, maršal Tito obavjestio je sovjetskog lidera Nikitu Hruščovu da su se članovi Nagy-eve vlade u Mađarskoj obratili jugoslovenskom ambasadoru Daliboru Soldatiću i zatražili mogućnost azila. Tito je obavijestio Hruščova da će Jugoslavija udovoljiti tom zahtjevu. Prema proračunima, Hruščov je samo odmahnuvši odbacio informaciju. Kao što svako ko slijedi politiku zna, ako niste izričito rekli ne, sigurno ste mislili da.

I tako, kada su vlada Nagy-a i njihove porodice 4. novembra ujutro u 5:30 ujutro, kada su sovjetski tenkovi nadirali, uzeli azil u ambasadi Jugoslavije, Jugosloveni su vjerovali da djeluju u skladu sa dogovorenim na Brionima a Sovjeti su se osjećali potpuno izdanima.

Krhki odnosi između dvije strane počeli su se gotovo odmah raspadati. Dana 4. novembra Hruščov je ispalio telegram tražeći da se Nagy preda, „… što se tiče daljnjeg boravka Nagyja i njegove grupe u ambasadi, s njima bi mogli doći do ekscesa, ne samo reakcijom već i revolucionarnim elementima. Stoga, imajući na umu da mađarska revolucionarna radničko-seljačka vlada trenutno nema sigurnosne organe, bilo bi svrsishodno isporučiti Nagyja i njegovu grupu našim trupama na transport Revolucionarnoj radničko-seljačkoj vladi u Szolznoku “.

S obzirom na prijeteći ton poruke i raniji zahtjev jugoslavenskih vlada da njihovu ambasadu zaštite Sovjeti, teško je povjerovati da, kada su sovjetski tenkovi 5. novembra pucali na ambasadu, ubivši atašea za kulturu Milenka Milovanova, nije bilo namjerno. Jugoslovenski ministar inostranih poslova Koča Popović odmah je optužio Sovjete za namjerno delovanje, ali je to odbačeno kao nesretan slučaj (a Jugosloveni su kasnije naplatili to mađarskoj vladi).

Ali sovjetski bijes prema Jugoslovenima nije se smirivao. 7. novembra Hruščov je uputio još jedno pismo Titu, koje je Tito nazvao “vulgarnim”. „Sada kada su Nagy i njegove kohorte pronašli utočište u jugoslovenskoj ambasadi, naša procjena uzroka razvoja događaja u Mađarskoj trebala bi biti obnovljena. Činjenica bi sigurno unijela sumnju u naše odnose i nanijela bi im nepopravljivu štetu”.

Hruščov nije ostavljao sumnju – Jugoslavija je uvijek bila pitanje svoje tvrdoglave nezavisnosti od sovjetskog socijalističkog bloka, a postupci jugoslovenske vlade upravo su dokazivali da iza pobune u Mađarskoj stoji jugoslavenska agitacija.

Ovo novo objašnjenje događaja objavljeno je za širu javnost u izdanju Pravde od 8. novembra, u članku pod naslovom Petnaest godina albanske radničke stranke, koji je napisao albanski diktator Enver Hoxha. Članak je bio izravni napad na Jugoslaviju i Titov stil vođenja, nazivajući ga “kultom ličnosti”.

Tito, koji je tokom Drugog svjetskog rata vodio pokret jugoslovenskih Partizana, jedne od zemalja koja je mogla protjerati naciste, a da u potpunosti nije zavisila od Crvene armije da za njih ostvari pobijedu, postigao je uspjeh u svom ranijem razdvajanju od Staljina 1948. i nije bio obuzet sovjetskim prijetnjama. Propaganda protiv “titoizma” bila je stara vijest do 1956. godine. Odgovorio je govorom u Puli u Hrvatskoj 11. novembra kojim je, iako je priznao da je druga sovjetska invazija bila potrebna kao manje od dva zla kako bi se Mađarska zadržala u socijalističkom krugu, takođe naglasio da je sovjetsko sljepilo zbog mržnjem prema njihovom izabranom mađarskom vođi Rakosiju stavilo krivicu za ustanak direktno na Sovjete. Tito je takođe ponovo iznio svoju ideju o „trećem putu“ kojim bi grupe došle do socijalizma „u skladu sa specifičnim uslovima njene zemlje“.

Moskva je pomodrila. Ali uistinu, Tito je išao tankom linijom. Dok je Nagy bio u jugoslovenskoj ambasadi, bio je neutralisan. Mađarska revolucija (koja je neugodno nadahnula određene nacionalističke grupe u multinacionalnoj Jugoslaviji) završila se. Zapadni svijet je slavio Tita zbog “zaštite” Nagya od Sovjetskog Saveza. I Tito je dobio priliku da pokaže svoju neovisnost od Sovjetskog Saveza i pokaže im da, uprkos boljim odnosima, neće podrediti Jugoslaviju da postane samo još jedan satelit pod sovjetskom šakom. Problem je bio u tome što se činilo da ne postoji način da se okonča pat pozicija.

Zbog toga je 18. novembra sovjetski Prezidijum uzeo stvari u svoje ruke i zaključio da će biti prihvatljivo sve što je potrebno da se Nagy dovede u sovjetsko okrilje. Došlo bi do otmice, ali da bi se izvršila otmica moralo je ostati u tajnosti – pregovori za Nagyevo puštanje morali bi se nastaviti kao da se rade u dobroj namjeri.

Za našu tekuću seriju o Mađarskoj revoluciji 1956, kliknite ovdje.