Prošlost je prolog 

Na kraju je čovjek koji je proveo devet godina prokazujući kolege u Sovjetskom Savezu, što je dovelo do stotine ispitivanja i najmanje 15 pogubljenja, lično pogubljen. 

Stvara se zanimljivo uspoređivanje – Imre Nagy od prije Mađarske revolucije 1956, i Imre Nagy koji je vodio kratkotrajnu vladu Revolucije zbog čega je po kratkom postupku kidnapovan i pogubljen. 

Nagy sigurno nije bio kukavica. Uveden u austrougarsku vojsku na početku Prvog svjetskog rata, ranjen je u 3. soškoj bici. 1916. godine poslan je na Istočni front, gdje je ponovo ranjen, zarobljen od Rusa i poslan u Sibir. 

Ogledajući iskustva nekih drugih, uključujući Tita iz Jugoslavije, Nagy je, dok je bio ratni zarobljenik u Rusiji, prešao na komunističku stranu. Čak se borio s Crvenom armijom prije nego što su ga zarobili Česi, od kojih je pobjegao i živio polupodzemni život u Rusiji do 1920. 

Nagy je 1920. proveo kao službenik za Čeku, istražujući slučajeve ratnih zarobljenika. Takođe su ga obučavali za subverzivne aktivnosti. Do 1921. vraćen je u Mađarsku radi uspostavljanja podzemnih komunističkih mreža u kojima je komunistička partija bila zabranjena. 

U toj ulozi mu nije išlo najbolje, a Mađari su ga uhapsili 1927. godine i zatvorili na dva mjeseca. Radio je kao agent osiguranja, pokušavajući okupiti simpatizere komunista i preobratiti druge u komunističku ideju. 

Ipak, na kraju se Imre Nagy vratio u Sovjetski Savez 1930. godine. Tamo je povratio članstvo u Komunističkoj partiji i postao sovjetski građanin. Bilo je to i kada je, pod kodnim imenom Volođa, započeo praksu izvještavanja o svojim radnim kolegama i opskrbe NKVD-a ljudima za pogubljenje. 

Nagy se vratio u Mađarsku nakon Drugog svjetskog rata, služeći na raznim vladinim pozicijama uključujući ministra poljoprivrede i ministra unutrašnjih poslova. Dok je bio ministar unutrašnjih poslova, učestvovao je u brutalnom preseljenju etničkih Nijemaca iz Mađarske. Takođe je potpisao nalog kojim se naređuje hapšenje Janoša Kadara 1951. godine, što je dovelo do Kadarinog pokaznog suđenja i mučenja. S obzirom na ono što će se dogoditi samo pet godina kasnije između Nagyja i Kadara, zanimljivo je razmotriti je li to imalo ikakvog utjecaja na Kadarovu ulogu u Nagyevom ličnom hapšenju. 

Sovjetsko predsjedništvo pokušalo je kratkoročnu reformu nekih problematičnijih pitanja Rakosijeve vlade između 1953. i 1955. godine; i u tom smislu imenovali su Imrea Nagya za predsjednika Vijeća ministara Mađarske Narodne Republike, ali Rakosi nije imao namjeru da se preda. U svakoj je prilici podrivao Nagya, a 18. aprila 1955. godine Nagy je smijenjen i uklonjen iz stranke. 

Ako je Imre Nagy bio išta čitavog svog života u odrasloj dobi, bio je predani komunist koji nije zazirao od traženja kazne za one koji su se udaljili od stranačke linije. Kao takvog, vjerovatno je činjenica da je Nagyja mrzio Matyas Rakosi, a nemirno stanovništvo mrzilo Rakosija, koja ih je natjerala da Nagya gledaju kao njegovu zamjenu. Nagy zapravo nije bio reformator, pa čak i kad je njegovo ime bilo uključeno u zahtjev studentskih protestnih Šesnaest tačaka, Nagy je i dalje vjerovao da su studenti previše radikalni u svojim zahtjevima. Zapravo, na svom prvom obraćanju gomili demonstranata izviždan je kada je otvorio svoj govor nazivajući ih “drugovima”. 

Ali odatle su se događaji brzo odvijali. Do 24. oktobra Sovjeti su ga ponovno imenovali za predsjedavajućeg Vijeća ministara Mađarske Narodne Republike kako bi smirio studente koji su protestvovali. Do 28. oktobra pregovarao je o primirju sa sovjetskom armijom i reorganizovao mađarsku vladu. Do 30. oktobra najavljivao je promjene u marksističkom sistemu u Mađarskoj, pozivajući se na „kruti dogmatizam“ „staljinističkog monopola“ i imenujući nekomuniste u vladu. 1. novembra najavio je Mađarsku kao neutralnu zemlju koja se povlači iz Varšavskog pakta. A do 4. novembra bilo je gotovo – dobio je azil u jugoslovenskoj ambasadi, jer je Crvena armija s kojom se jednom borio ponovo ušla u Budimpeštu i povratila zemlju od njene rastuće revolucije. 

Ostalo je još nekoliko vinjeta: 22. novembra Nagy, njegova porodica i drugi članovi njegove vlade oteti su i odvedeni u Rumuniju. 16. juna 1958. obješen je, prema riječima Hruščova, “kao lekcija vođama u drugim socijalističkim zemljama”. 

Prvo pokopan u neobilježenom grobu u dvorištu zgrade u Budimpešti, rezervisane za politička pogubljenja, Nagy je kasnije premješten na drugo mjesto i sahranjen, umotan u katranski papir i bodljikavom žicom svezanih ruku i nogu, pod lažnim imenom. 

1989. godine dobio je herojsku sahranu i prigodan spomen, ali njegov kip i sjećanje i danas izazivaju kontroverzu. 

“Ono što sam izdao nije bio ideal, već sistem koji je izdao ideal”, u svom priznanju Imre Nagy. 

Za više informacija o našoj tekućoj seriji o Mađarskoj revoluciji kliknite ovdje.