Robovi koji su vladali carstvom

Samo što je pao dogovor za predaju prilikom osmanskog osvajanja Balkana, počeli su zahtijevati vrlo posebnu počast od stanovnika tog područja – njihovu djecu. Kao osnivač janjičara, Candarli Kara Halil Hayreddin, rekao je:

Osvojeni su robovi osvajača, kojima njihova dobra, njihove žene i njihova djeca pripadaju kao zakonito vlasništvo.

Devširme, što se prevodi kao „porez na krv“ ili „danak u krvi“, je uzimao ruralne i seoske dječake između 8 i 20 godina iz balkanskih hrišćanskih porodica. S tim su bila povezana neka pravila: dječaci su morali ispunjavati krute standarde intelekta, ličnosti i fizičkog savršenstva. Nisu mogli biti obrezani ili vjenčani. Prikupljani su samo hrišćanski dječaci – bez Jevreja, Roma ili Muslimana. Ne bi se uzimali sinovi jedinci ili siročad, kao ni sinovi trgovaca ili ljudi u gradovima. Oni nisu mogli već naučiti turski jezik ili započeti zanat.

Ljudi koji su bili podvrgnuti periodičnom prikupljanju djece mrzili su Devširme – nije teško razumjeti zašto. Od prvog trenutka kada se pojavi janjičarski službenik kod lokalnog sveštenika da zatraži krštenje onih unutar potrebnih dobnih skupina, roditelji su znali da imaju dobre šanse da zauvijek izgube svoju djecu.

Roditeljima je naređeno da sinove dovedu na centralni seoski trg ili sabirno mjesto, prisiljavajući ih da predaju vlastitu djecu ljudima koji će ih ukrasti. Stajali su i gledali kako započinju selekcije.

Ipak, nisu bili bez svake nade. Osmanlije bi uzele samo najbolju djecu – bilo koji dječak sa nedostatkom izgleda ili intelekta bio bi preskočen. Balkanski roditelji, očajnički želeći da zadrže svoju djecu, nisu bili iznad toga da ih fizički unakaze, obrezuju ili ožene u izuzetno mladim godinama.

Takva duboka trauma, pogađajući samu srž vjerske grupe fizičkim oduzimanjem njihove budućnosti, ostavila je rane koje su trajale stotinama godina. Prva devširma dogodila se krajem četrnaestog vijeka, a devširma se spominjala kao zlo za koje se treba osvetiti u Balkanskim ratovima devedesetih, 600 godina kasnije.

Međutim, balkanska književnost nakon Devširme u potpunosti ne odbacuje pozitivne efekte. Djeca zaplijenjena u Devširmi imala su tendenciju da se kasnije vrate u svoja matična područja – obdarujući škole, biblioteke i javne zgrade. Vratili su dio darežljivosti janjičarskom korpusu u svoje rodne kuće. Čuvena na Drini Ćuprija poklon je sina odabranom u Devširmi koji je kasnije pronašao svoj dom i želio pokazati svoju trajnu povezanost i uvažavanje svojih korijena.

Djeca odvedena u Devširmi nakon što bi stigla do Istanbula bila bi postavljena na jedan od četiri puta, od kojih je najpoznatiji (i podsticaj Devširme prije svega) bio janjičarski korpus.

Sultan Murat I imao je problem krajem 1300-ih: njegov problem je bio taj što su plemenstvo i konkurentska odanost nasljednom turskom plemstvu razdirali njegovo carstvo prije nego što je i zaista započelo. Morao je pronaći način da se odupre zaraćenim i smutljivim plemićima koji su ga okruživali, kako bi mogao nastaviti posao osvajanja Evrope. Inspirirao ga je otomanski Kul (klasa robova). Kad bi mogao uzeti djecu dok su dovoljno mlada, educirati ih i indoktrinirati u sistem koji je on stvorio, a zatim ih spriječiti da razvijaju bilo kakvu vanjsku lojalnost – imao bi sistem ratnika i javnih administratora čija bi jedina odanost bila sultanu . Zabranio bi im brak – kako ne bi imali sinove čiju bi budućnost pokušavali osigurati. Zabranio bi im da trguju van njegove službe – kako ne bi imali odanosti izvan palate. Oni bi se obučavali u sultanovoj službi od najmlađeg uzrasta, i tako bi sebe doživljavali samo kao članove sultanovog domaćinstva, a ova škola i obuka trajali bi četrnaest godina, više od polovine njihovih života i u najformativnijim godinama.

Konačno, djeca bi odrasla i, potpuno indoktrinirana za osmanski način života, vraćala se na položaje u svojim zemljama porijekla i djelovala kao živi mostovi između osvajačke države i osvojenih Slovena.

Ali sve je to ovisilo o sposobnosti odabira i odvođenja najbolje djece sa balkanskih područja u ropstvo, a zatim prevođenja u islam. Tako se razvila Devširma.

Janičari, kako je zamišljao Murat I, razvili bi se iz Devširme i bili elitna borbena snaga odana samo njemu. To bi ujedno bila i prva moderna profesionalna vojska u Evropi.

Iako su tehnički bili robovi, janjičari su takođe primali redovne plate. Napredovali su kroz činove po sistemu meritokratije i dostizali najviše rangove osmanske vladajuće klase. U stvari, kako se Devširma učvršćivala, i neki roditelji u Bosni počeli su to doživljavati kao priliku za napredovanje i pokušavali bi podmititi janjičare koji su skupljali danak u krvi.

Šesnaesti vijek je bilo zlatno doba za janjičare. Njihova disciplina i odanost bili su bez premca, a zahvaljujući njihovom obrazovanju mogli su pomoći sultanu u širenju i napretku Carstva. Oni su tehnički bili robovi, ali postali su vladajuća klasa, druga nakon Sultana.

Nedugo zatim turski plemići zahtijevali su da uvuku svoju djecu u moćni janjičarski korpus, nije prošlo dugo nakon toga a standardi su se opustili i ranije zabranjene aktivnosti poput vjenčanja postale su prihvaćene. Čuvena disciplina i lojalnost janjičara počeli su da isparavaju, a 1632. neuspješni puč doveo je do ranije nezamislive institucije zakletve lojalnosti.

Do 1648. godine sistem Devširme došao je do kraja i ukinuto je upravo ono što je ujedinilo različite etničke pripadnosti carstva i osnovalo lojalan i pošten janjičarski korpus. Iako su se janjičari držali do 1826. godine, postajali su sve više birokratski, neskloni modernizaciji i korumpirani.

Vjerovatno je bila karmička pravda da se system, koji je započeo otmicom djece i prisiljavanjem na preobraćenje, nasilno završi. “Sretna zgoda” 1826. godine bio je pokušaj sultana Mahmuda II da se riješi nazadne i glomazne relikvije nekada moćnog janjičarskog korpusa. Sultan je namjerno poticao janjičarsku pobunu unajmljujući moderne evropske artiljerce, a zatim se pobunom poslužio kao izgovor da ih slomi. Hiljade ljudi je ubijeno u neredima, a dok se prašina nije slegla, sultan je pogubio još 6000. Iako je ovo uklonilo neposredni problem, ruralnim balkanskim hrišćanima dalo je potreban izgovor kako bi pokazali neprijateljstvo prikriveno više od dvjesto godina dok su gledali kako im oduzimaju djecu i lišavaju njihovog etničkog, vjerskog i kulturnog nasljeđa. Bez mosta koji su držali slovenski janjičarski muslimani i bez djece koju su Osmanlije držali kao taoce, ruralni balkanski hrišćani više nisu imali snažnog poticaja da se nastave vladati.

Te i nisu.

To je bio početak kraja Osmanskog carstva na Balkanu.