Apolutno balkanski atentat

Apolutno balkanski atentat

„Ako želite imati ozbiljne nerede u Jugoslaviji ili izazvati promjenu režima, morate me ubiti. Pucajte u mene i budite sigurni da ste me dokrajčili, jer je to jedini način da napravite promjene u Jugoslaviji.” srpski kralj Aleksandar I italijanskoj vladi nakon Velebitskog ustanka 1932. godine.

Kralj Jugoslavije Aleksandar I

Na nesreću kralja Aleksandra I Karađorđevića, njegova lista neprijatelja bila je prilično dugačka i bili su više nego srećni da prihvate njegovu ponudu. U jesen 1934. bio je mrtav, atentat na njega izvršio je terorista koji je radio istovremeno s dvije različite nacionalističke grupe i imao upitnu čast da to bude prvi politički atentat koji je ikad snimljen

Kraljevina Jugoslavija bila je u strašno teškom položaju prije Aleksandrovog ubistva. Nastala je kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca pred sam kraj Prvog svjetskog rata, dok se Hrvatska trudila da se odvoji od potpuno poražene i raskomadane Austro-Ugarske. Guranje balkanskih država Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije i kasnije Crne Gore u jednu konglomeratnu balkansku državu odgovaralo je ljudima koji su stvarali poslijeratni mir, čak i kad je i sam Aleksandar bio oprezan. Na engleskom jeziku čuli su ga kako kaže, “[Mi se] borimo za jugoslovensko jedinstvo u jugoslovenskoj državi.” Međutim, na srpskom su njegove reči imale sasvim drugačije značenje, „ [Borimo se] za ponovno uspostavljanje Srbije, naše drage domovine“.

Bez obzira na lingvističke argumente o našem jeziku, jezici su međusobno razumljivi i gotovo se ne mogu razlikovati za one izvan Balkana i balkanskih stručnjaka. Nisu samo Srbi čuli za ponovno uspostavljanje Srbije, već se stvorilo sjeme zabrinutosti kod nesrpskog stanovništva novoosnovane kraljevine. 

Ideja o Kraljevstvu Južnih Slovena svidjela se Aleksandru, bez obzira na njegova oklijevanja. Obrazovan u Imperial Page Corpsu u Sankt Peterburgu i počasni gost na Romanovovim banketima, srpski princ je bio posvećeni rusofil. Nije slučajno porodica Karađorđević povratila srpski presto nakon ubistva srpskog kralja Aleksandra Obrenovića i njegove supruge Drage Mašlin 1903. godine – ruska vlada je spremno zaglibila u obje strane te posebne zavjere i sretno poslala kneževe Karađorđević kući u Srbiju, sigurni u saznanje da su zacementirali više generacija panslovenske unije.

Mrtvu i unakaženu kraljicu Dragu izbacuju sa njenog balkona u Belom dvoru.

U stvari, Aleksandar je nastavio prepisku sa velikom vojvotkinjom Tatjanom nakon povratka u Srbiju, uz mnoštvo izveštaja da se nadao da će je oženiti poslije rata. To se nije moglo dogoditi – ruska kraljevska porodica bit će pogubljena u Jekaterinburgu 1918. godine, a po svemu sudeći Aleksandar će biti devastiran.

 Vrijeme poslije Prvog svjetskog rata pokazalo se da je jednako problematično kao i deceniju prije. Nijedna nacionalnost u novom kraljevstvu nije vjerovala drugima, a Italija je bila Aleksandru trn u oku dok je kontinuirano pokušavala polagati pravo na dijelove Hrvatske i Slovenije. Kralj je bio siguran da će doći do obračuna s fašističkim diktatorom Italije i počeo je tražiti pomoć i podršku od Francuske, koju je Francuska spremno pružila … u početku. Ali kako je 1926. dolazila i prolazila, još više unutrašnjih prijetnji počelo je da se širi u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Svetozar Pribićević, Srbin koji je vodio Nezavisnu demokratsku stranku, i Stjepan Radić iz Hrvatske seljačke stranke započeli su otvorenu agitaciju protiv kralja Aleksandra; tražeći da se srpski fokus Kraljevine transformiše u nešto što uključuje sve južnoslovenske nacionalnosti. Neki su Radića čak nazivali i „Neokrunjenim kraljem Hrvatske“.

Stjepan Radić, koji je Kraljevinu Jugoslaviju raskomadao na način koji nije predviđao.

Zdrav razum kaže da vladajući kralj vjerovatno neće blagonaklono postupati prema nekome koga su na njegovim teritorijama nazivali „neokrunjenim kraljem“.

Dana 20. juna 1928. godine, Stjepan Radić je upozoren da ne prisustvuje saboru, ali je objavljeno da mu je dužnost da dođe. Nasilnu prepirku započeo je Crnogorac Puniša Račić iz Narodne radikalne stranke i uvrede su počele da lete. Debata je došla do vrhunca i kada se dim raščistio dvojica hrvatskih saborskih zastupnika su bili mrtvi, a Stjepan Radić smrtno ranjen. Umro je u avgustu od svojih rana zadobijenih 20. jula.

Šokantno upozorenje na sudbinu koja očekuje Aleksandra I, ubistvo tri parlamentarca zabilježeno je fotografijom.

Pucnjava je potvrdila sve čega su se nesrbi bojali oko Kraljevine i u Zagrebu su odmah izbili neredi, što je rezultiralo sa najmanje pet smrtnih slučajeva.

Iako je Račić primio samo “packu po ruci” (20 godina kućnog pritvora, sa poslugom i mogućnošću dolaska i odlaska), nije se izvukao sa svojim zločinom. Kada su partizani 1944. godine prošli kroz Beograd, bio je jedan od pogubljenih za ratne zločine nad Jugoslovenima.

Aleksandar I je morao djelovati zbog naraslog nasilja i bijesa, pa je 6. januara 1929. godine ukinuo ustav i započeo 6-o januarsku diktaturu. Očistio je vladu od 1/3 birokratije, pozivajući se na raširenu korupciju među redovima. Promijenio je ime nacije u Kraljevina Jugoslavija, ističući zajedništvo Južnih Slovena. Zabranio je stranke zasnovane na nacionalnosti, vjeri ili regionalnoj pripadnosti. Započeo je reforme pravnog i poreskog sistema kako bi uspostavio jedinstvena pravila i plaćanja po čitavom kraljevstvu. Takođe je naciju podijelio na 9 banovina; ali se nije držao istorijskih granica dok je to činio.

Od devet banovina, samo su dvije bile s hrvatskom većinom. Jedna je bila slovenska većina. A bošnjački muslimani bili su manjina u svakoj regiji. Svaka nacionalnost u Kraljevini Jugoslaviji vidjela je Aleksandrove reforme samo kao stvaranje više prilika za srpsku dominaciju, i narastajući bijes je počeo metastazirati. Više ljudi potaknuto je da se pridruže hrvatskoj organizaciji zvanoj Ustaša, koja je tražila nezavisnost Hrvata i zagovarala nasilje za postizanje nezavisnosti.

Do 1931. godine ustaše su spremali naoružanje. Oni su takođe vršili regrutaciju, uključujući Bugarina od trideset godina koji je započeo svoj život kao terorista u makedonskoj grupi VMRO prije nego što je svoje vještine donio u Ustašu. Vlado Černozemski bio je poznat kao „bugarski šofer“, a bio je stručni strelac i atentator koji je tokom političkih borbi ubio dva člana visokog nivoa VMRO-a. Takođe je bio toliko misteriozan da čak ni njegova druga supruga nije znala njegovo pravo ime ili bilo šta o njegovoj prošlosti.

Vlado Chernozemski, obučeni atentator za više terorističkih organizacija na Balkanu.

Aleksandar je još uvijek očajnički pokušavao održati podijeljeno kraljevstvo zajedno. 1931. uveo je novi ustav koji mu je davao izvršnu vlast, ali to je bilo malo prekasno. 

Aleksandar je, vidjevši opasnosti, počeo da se povlači iz javnih nastupa iz sigurnosnih razloga, što je stvorilo privid distanciranja i prezira prema jugoslovenskom narodu. Ogorčenost je nastavila rasti, a teroristički akti postali su uobičajeni.

6. septembra 1932. godine grupa ustaša napala je policijsku stanicu u blizini Gospića. Nije ubijena policija, ali Velebitski ustanak dokazao je da se ustaše nisu bojale upotrijebiti najnasilnija sredstva potrebna protiv vlade.

Do 1933. Francuska je shvatila da je Jugoslavija na ivici građanskog rata. Upozorili su Aleksandra na njegovu zemlju koja se lomi i ukazali na uspon Adolfa Hitlera u Njemačkoj, za koju se činilo da će ukinuti Versajski ugovor. Francuskoj je Kraljevina Jugoslavija trebala biti snažni saveznik, a ne uzavrela masa unutrašnjih sukoba. Pozvali su Aleksandra da pruži više sloboda i uvede federalizam u svom kraljevstvu.

Aleksandar je trebao zadržati svoj ugovor s Francuskom nepromijenjenim, a francuski ministar spoljnih poslova Louis Barthou bio mu je naklonjen. Njih dvojica su dogovorili sastanak u Marseilleu 9. oktobra 1934.

Obučavajući se u Mađarskoj s lažnim češkim pasošima, Černozemski i njegova još trojica atentatora vidjeli su svoju priliku.

Dok su se Aleksandar i Barthou polako probijali ulicom u svom automobilu otvorenog krova, gomila je vrištala u znak podrške Aleksandru I Jugoslovenskom, Černozemski se progurao kroz gomilu, skočio na nožnu dasku auta i pucao nekoliko puta. Sve je to uhvaćeno na filmu, prvi politički atentat zabilježen je onako kako se dogodio, mada trenutak pucnjave nije vidljiv.

Ubijeni jugoslovenski kralj Aleksandar I

Aleksandar je umro na mjestu, kao i njegov vozač. Barthoua je ubio zalutali metak koji je policajac ispalio u Černozemskog.

Drugi obučeni policajac brzo je sabljom udario atentatora, oborivši ga na zemlju gdje ga je gomila okružila i pretukla tako žestoko da je te noći umro od povreda i bio je potpuno neprepoznatljiv, osim zbog svoje tetovaže iz VMRO-a. Francuska policija nije imala pojma ko je on, osim da je on izvršio atentat na kralja i njihovog ministra vanjskih poslova na francuskom tlu.

Tetovaža koja je identifikovala atentatora.

Njegov identitet konačno je otkriven kada su njegovi saradnici uhapšeni i priznali sve tokom ispitivanja.

Kovčeg Aleksandra I stiže u Kraljevinu Jugoslaviju.

Aleksandrovo nasljeđe nije jednostavno. Na kraju, nije bio u stanju da održi svoje kraljevstvo južnih Slovena u zajedničkom radu ili bilo kakvoj harmoniji. Potpuno je vjerovatno da je veliki dio problema nacije pogoršala Velika depresija, a vrijedi istaknuti da sukobi Kraljevine Jugoslavije nisu bili nečuveni ni na drugim mjestima – bilo ih je samo više. Kraljevina Jugoslavija ući će u Drugi svjetski rat kao razbijena nacija koju je vodio regent -dijete. Ti prijelomi nikada neće u potpunosti zacijeliti i eruptirati će duž oštećenih nacionalnih linija pedeset godina kasnije.

Posmatrajući unatrag, možda probleme južnih Slovena nije uopšte izazvao Aleksandar.

Tags

Translate »

Sign In Red Africa Travel

For faster login or register use your social account.

[fbl_login_button redirect="" hide_if_logged="" size="large" type="continue_with" show_face="true"]
or

Account details will be confirmed via email.

Reset Your Password