Definisanje krize

„Ne kompromitujte budućnost ishitrenim reformama i ne zamjenjujte strukture koje vam Belgija predaje dok se ne uvjerite da možete bolje. Ne bojte se doći k nama. Ostat ćemo uz vas i davat ćemo vam savjete.”

S tim pokroviteljskim riječima, belgijski kralj Baudouin I govorio je na proslavi nezavisnosti Konga 30. juna 1960. hvaleći napredak postignut u kolonijalizmu. Išao je dalje, hvaleći kralja Leopolda II – koji je naredio da se kolonijom vlada gvozdenom pesnicom, a ruke onih koji su presporo skupljali gumu odsječene su – kao “genija”.

Stoga se može razumjeti zašto je prvi premijer Konga, Patrice Lumumba, smatrao da je neophodno odgovoriti iako nije bilo dogovoreno davanje primjedbi.

„Za ovu nezavisnost Konga, koja je danas proglašena sporazumom s Belgijom, prijateljskom zemljom, s kojom smo u ravnopravnim odnosima, nijedan Kongoanac dostojan imena nikada neće moći zaboraviti da je borbom do toga došao, svakodnevnom borbom, gorljivom i idealističkom borbom, borbom u kojoj nijesmo pošteđeni ni od nemaštine ni od patnje i za koju smo dali snagu i krv. Ponosni smo na ovu borbu, na suze, na vatru i na krv do dubine našeg bića, jer to je bila plemenita i pravedna borba i neophodno je okončanje ponižavajućeg ropstva koje nam je nametnuto silom”.

Zapadni mediji nisu dobro prihvatili Lumumbine primjedbe, doživljavajući ih kao poziv na oružje i neprijateljstva Belgo-Konga. Niti je kralj Baudouin ikada zaboravio da se toga dana osjećao poniženim od Lumumbe,razlog zbog kojeg će doći do značajnih nepredviđenih posljedica u januaru 1961. godine.

Ali Baudouin nije bio jedina bijela osoba pogođena kongoanskom nezavisnošću koja mu je zamjerala cijelu promjenu. Iako je nezavisnost bila riješena, kolonijalne politike prije nezavisnosti nisu učinile ništa da pripreme Kongo za eventualnu samoupravu. Pristup obrazovanju za nebijelce bio je težak, i premda su Belgijanci uložili napore u stvaranje srednje klase i obrazovanog autohtonog sloja društva, zvanog évolués, nije bilo ni približno dovoljno Kongoanaca s obrazovanjem da preuzmu mnoštvo pozicija u vladi i vojsci potrebnim za funkcionalnu vladu. Belgijska vlada se takođe opirala postavljanju  rođenih Kongoanaca na bilo kojem drugom mjestu, osim na najnižim pozicijama, što je dovelo do potpunog nedostatka iskusnog vođstva, čak i među obrazovanim slojevima. Izvorni Kongoanci nijesu smjeli glasati do 1957. godine, a postojala je zabrana okupljanja, ograničenja slobode govora i ograničenja putovanja unutar i izvan kolonije. Ukratko, Belgija je bila potpuno nezainteresovana za pripremu svoje kolonije za nezavisnost i činilo se da aktivno priprema njihovo samoupravljanje za neuspjeh.

Budući da nije bilo dovoljno kvalifikovanih Crnih Kongoanaca da preuzmu vladine i vojne položaje, bijeli oficiri i državni službenici trebali su ostati u Kongu kako bi olakšali vladinu funkciju, posebno u bogatim rudarskim područjima Južnog Kasaija i Katange, kao i u vojsci Konga – Force Publique. Force Publique trebalo je osposobiti u narednih pet katastrofalnih godina.

Očekivali su da će Crni Kongoanci imati trenutni učinak na kvalitetu života za njih – uključujući mogućnosti za napredak. Iako su kongoanski pitomci poslani na obuku u belgijske vojne akademije, u Force Publiqueu još uvijek nije bilo kongoanskih oficira. Ostao je bijeli kadar koji je zapovijedao crnom vojskom. A kada je zapovjednik Force Publique, Emil Janssens, tokom brifinga bijelih oficira, napisao: “PRIJE NEZAVISNOSTI = NAKON NEZAVISNOSTI” 5. jula 1960., to je izazvalo pobunu.

Kada je pobuna počela da se širi, a kongoanska vojska počela napadati bijelce, pljačkati bijela preduzeća i silovati bijele žene, Belgijanci su cijelu situaciju vidjeli kao opravdanje za zabrinutost zbog Lumumbe i njegovog vodstva. Za cijelu eskalaciju kriv je „radikalizam“ kongoanskog premijera. Manje od dvije sedmice nakon što je predala vladu Konga njenim starosedeocima, Belgija je smatrala da joj ne preostaje ništa drugo nego da interveniše.

Dana 9. jula 1960., belgijski padobranci jednostrano su poslani u Kongo da brane i evakuišu bijele civile iz zemlje. Bila je to akcija koja je preduzeta bez imalo obzira prema osjećajima onih u suverenoj naciji koji su bespomoćno gledali kako pripadnici vojske druge države upadaju, bez ikakvog dopuštenja. Lumumba je bio bijesan, ali je obavijestio belgijsku vladu da vojska može ostati samo kako bi zaštitila građane i jednostavno prekinuti svaku aktivnost čim se obnovi red. Nije bilo dovoljno. Kao posljedica nemira i preporuka iz Evrope, 10.000 evropskih državnih službenika naglo je napustilo Kongo. Vlada je bila paralizovana.

Lumumba je već pokušavao da se pozabavi problemima pobune, a do 8. jula bio je aktivno u procesu afrikanizacije garnizona. Émileu Janssensu je laknulo i zamijenio ga je Victor Lundula kao vrhovni zapovjednik oružanih snaga, a njegov šef kabineta bio je novopromovisani pukovnik Joseph-Désiré Mobutu. Više nije Force Publique, vojska je sada nazvana Armée Nationale Congolaise (ANC). Lundula se intenzivno trudio na svom položaju – intervenišući u neredima i lično spašavajući Evropljane od nepravdi i povreda.

Ali napori afrikanizacije nisu bili dovoljni. Lumumbina politička stranka, Mouvement National Congolese, bila je najveća savremena politička stranka koja se nije temeljila na etničkim linijama, već je predstavljala cjelokupnost kongoanskog društva. Na žalost, bilo je previše razmimoilaženja. Pod nacionalističkim kišobranom bilo je mnoštvo različitih političkih dogmi, Lumumbi se zamjeralo da je previše radikalan, ali i da nije dovoljno radikalan. Dok je rad vlade bio paralizovan zbog nedostatka obučenih državnih službenika, gornji nivoi vlasti su doživljavali vlastitu paralizu i nesposobnost za zajednički rad.

Ovo se dodatno problematizovalo 11. jula kada se regija Katanga proglasila odvojenom, a zatim ponovo 8. avgusta kada se otcepila i „Rudarska država Južni Kasai“. Kao što je Moise Tshombe, vodeći Katanga, rekao, “Mi se odvajamo od haosa.” Pritom ih je podržala Belgija koja je željela zadržati pristup ogromnoj količini resursa koje Kongo može ponuditi. Ove su secesije lišile kongoansku vladu, koja je već bila pred monetarnim krahom, 40% državnih prihoda. Lumumba nije mogao pustiti ova područja.

Kako su se kongoanske secesionističke borbe pojačavale, Vijeće bezbjednosti Ujedinjenih nacija djelovalo je pokušavajući  podstaći mirno rješavanje problema Konga, mučnim izlaženjem iz borbi, dok je generalni sekretar Dag Hammarskjold bio odlučan da UN ne zauzimaju stranu u unutrašnjim pitanjima suverenih država kako je utvrđeno u članu 2. Povelje UN-a. Rezultat je bila Rezolucija 143 Vijeća sigurnosti 14. jula, za koju su glasale i Sjedinjene Države i Sovjetski Savez, koja je ovlastila UN da pošalje trupe kako bi olakšao povlačenje belgijskih trupa. Belgijske trupe smatrale su se velikim dijelom odgovorne za brzo  padanje Konga u haos.

Lumumba je u početku pozdravio trupe UN-a, ali je brzo razočaran zbog njihove nemogućnosti da preokrenu pogoršanu situaciju u otrglim provincijama. Hammarskjold nije popuštao – miješanje u unutrašnja politička pitanja Konga narušilo bi nepristranost UN-a i kongoanski suverenitet. UN je samo u Kongu održavao zakon i red.

Vidjevši nekoliko mogućnosti, Sovjeti su zamoljeni za pomoć i oni su odmah odgovorili. Hiljadu sovjetskih savjetnika ubrzo se iskrcalo i uključilo u borbu protiv pobunjenika Katange.

Lumumba nije imao iluzija da se situacija u od skoro nezavisnom Kongu može popraviti. 22. jula otputovao je kako bi lično iznio svoj slučaj u Ujedinjenim nacijama. Odatle je otišao u Washington, DC, gdje je razgovarao s državnim sekretarom, zatraživši pomoć da se dobiju pravi poslovi za Kongo kako bi mogao steći uporište i krenuti naprijed kao slobodna nacija, bez daljnjeg miješanja Belgije.

U službenom Memorandumu o razgovoru s državnim sekretarom Christianom Herterom, Lumumba je izrazio vjeru u sposobnost Sjedinjenih Država da pomognu državi u nastajanju:

Premijer je odgovorio izrazivši zadovoljstvo koje su on i svi članovi njegove delegacije osjećali kao odgovor na dobrodošlicu koju su im priuštili na aerodromu. To im je, rekao je, stvorilo dojam da su Sjedinjene Države priznale Kongo na istim temeljima kao i bilo koju drugu suverenu državu i da će, među raznim poteškoćama s kojima se Kongo suočava, znati da će pomoć, koju žele, pronaći od Sjedinjenih Država. Rekao je da stanovnici Konga imaju ogromno povjerenje u Sjedinjene Države čak i u najudaljenijim selima, te znaju da su Sjedinjene Države antikolonijalističke. Premijer je dalje rekao da su se kongoanske borbe vodile samo protiv određenog režima i da se sa svima koji se bore za oslobođenje postupa kao s banditima. Kolonizatori su u mogućnosti predstaviti svoju verziju antikolonijalnih priča u međunarodnoj štampi, ostavljajući drugu stranu nijemom. Primijetio je da Kongo može izgraditi svoju nezavisnost samo uz pomoć civilizovanog svijeta, ali da pritom treba biti oprezan i zapitati se koji su tačno ciljevi različitih zemalja koje nude pomoć. Rekao je da Kongo mora biti oprezan u učvršćivanju svoje nezavisnosti.

Sjedinjene Države, međutim, već su imale negativniji pogled na vladu Konga nego što je Lumumba računao, budući da je belgijska vlada žustro raspravljala o nasilju i silovanjima koja je počinio ANC. Dalje, tvrdnje Belgije o Lumumbinoj komunističkoj naklonosti izgledale su tačne, kao što je izgledao i njegov poziv Sovjetskom Savezu. Bilo je jasno da pomoć neće stići sa Zapada.

Lumumba je napustio Sjedinjene Države i vratio se kući, kroz nekoliko afričkih zemalja, gdje su ga sastanci s vođama uvjerili da se u tim krajevima može računati na vojnu i drugu pomoć. Stigao je kući 8. avgusta, spreman da djeluje odlučno.

9. avgusta Lumumba je proglasio vanredno stanje, kojim je zabranjeno formiranje grupa i klubova bez vladine dozvole, dalo je vladi pravo da zaplijeni i obustavi publikacije (što su učinili gotovo odmah Courrier d'Afriqueu nakon što su uhapsili svog urednika), i osnovali vojne sudove. Lumumba je takođe protjerao belgijske diplomate pod prijetnjom hapšenja i opozvao sve kongoanske studente koji studiraju u Belgiji.

 Lumumba se počeo osjećati sve izolovanim i nesposobnim da kaže šta je istina, a što manipulacija. Prestao je viđati sve osim svojih savjetnika s najviše povjerenja i donositi odluke na osnovu glasina i sumnji.

Zbog ovakvog ponašanja, prema riječima predsjednika Kasavubua, on je uklanjanjio premijera Lumumbe s funkcije 5. Septembra.

Uklanjanje, iako isključivo kongoansko pitanje, pomogao je predstavnik UN-a u Leopoldvilleu, Amerikanac Andrew Cordier. Cordier je iskoristio svoj položaj da blokira radio emisije, sprečavajući tako napore pristalica Lumumbe da koordiniraju brzi odgovor.

Kasavubuova akcija nije bila legalna, a Lumumba je uzvratio. Oba doma parlamenta, bez obzira da li su pojedini članovi podržavali Lumumbu ili ne, protivila su se njegovoj smjeni. Lumumba je, odričući se akcije, naredio uklanjanje Kasavubua. Frakcije su bile toliko upletene u rasprave i protuargumente da se nije moglo napredovati.

To je bio razlog koji je pukovnik Joseph-Désiré Mobutu koristio 14. septembra kada je u beskrvnom puču preuzeo vladu, uklanjajući i Lumumbu i Kasavubu. U svom obraćanju na radiju kojim je najavio akciju, Mobutu je rekao da će se svakodnevnim vladinim operacijama baviti “tehničari”, kasnije prošireni na Collège des Commissaires-generaux. Dalje, svim sovjetskim savjetnicima savjetovano je da odu, a države Istočnog bloka trebale su zatvoriti svoje ambasade. I sam Lumumba bio je u kućnom pritvoru.

Činilo se da Mobutu dolazi gotovo niotkuda, ali je iza kulisa tiho skupljao moć. Sjedinjene Države su mirno predale milion dolara kongoanskoj vladi za plaćanje trupa, pokušavajući spriječiti dalje pogoršanje. Mobutu, primalac ovih sredstava, koristio ih je za izgradnju lojalnosti među ANC-ima. Podrška ANC-a bila je ta koja je Mobutuove korake prema moći osmislila.

Lumumba je žestoko protestvovao zbog svojih uslova u kućnom pritvoru, a krajem novembra uspio je pobjeći. Iako je područje u blizini Stanleyvillea bilo ispunjeno pristalicama koje su čekale njegov dolazak, usput se zadržao posjećujući sela i mještane. Mobutuovi vojnici su ga sustigli 1. decembra. Čak i tada, Lumumba je već bio preko rijeke i mogao je pobjeći, ali bojao se za sigurnost svoje supruge i djeteta. Ponovo je prešao rijeku po njih. Njegova 23-godišnja supruga Pauline Opangu gledala je kako su ga hapsili, tukli i odvlačili.

Sovjetska vlada odmah je uložila protest zbog Lumumbinog liječenja i zatražila njegovo puštanje. 14. decembra postavljena je pro-Lumumba rezolucija UN-a, ali ona je poražena glasanjem. Pukovnik Mobutu i vlada Konga dobili su odgovor iz svijeta.

17. januara 1961. godine Patrice Lumumba odveden je iz Leopoldvillea u Elisabethville i mučen. Potom su ga odveli u izolovano područje, stavili uz drvo i pucali. Njegov je leš iskopan 21. januara, isječen nožem i rastvoren u sumpornoj kiselini. 

Njegova smrt konačno je objavljena 13. februara, što je u početku pripisano napadu bijesa od strane drugih zatvorenika. Niko nije vjerovao vladinoj izjavi. 

Dan nakon što je objavljena njegova smrt, Lumumbina udovica prošetala je ulicama Leopoldvillea noseći svog najmlađeg sina na golim grudima, do ureda predstavnika UN-a sa stotinu sljedbenika Lumumbe da zatraži tijelo njenog supruga. Željela mu je pokloniti hrišćanski pogreb.

U drugim zemljama protesti su izbili zbog vijesti o ubistvu. U Jugoslaviji su demonstranti upali u belgijsku ambasadu u Beogradu. Ali to nije zaustavilo političko nasilje koje se događalo u Kongu i pogubljeno je sedam dodatnih lumbumista.

Pogubljenjem Patricea Lumumbe, nije bilo odstupanja od propasti. Preplavljena etničkim rivalstvom i političkim frakcijama, pozvavši na sudjelovanje obje glavne sile hladnog rata, kriza u Kongu protegnula se u pet sve nasilnijih godina koje će kulminirati jednim od najkorumpiranijih sistema u povijesti Afrike i kršenjem ljudskih prava koja se još uvijek otkrivaju gotovo šezdeset godina nakon što su počinjena.

18. septembra 1961. godine, godinu dana nakon Mobutuovog prvog puča, generalni sekretar UN-a Dag Hammarskjold poginuo je u avionskoj nesreći u blizini Ndole u današnjoj Zambiji. Bio je na putu da pokuša postići mir između vlade Konga i otcepljene provincije Katanga. Prve istrage pripisale su pad grešci pilota, ali još uvijek traju glasine da je bilo mešanja ili iz drugog aviona ili je iz nečeg pucano sa zemlje.

Hammarskjoldova smrt uvela je novog generalnog sekretara U Thanta, koji je bio prijemčiviji za snage UN-a koje su intervenisale kako bi spriječile kršenje ljudskih prava i građanski rat u cjelini. Operacija Ujedinjenih nacija u Kongu (UNOC), čiji je mandat proširen UN-ovom Rezolucijom 169 u novembru 1961. godine, uključiti će 20.000 vojnika i podršku iz preko 30 zemalja.

Zlodjela su se nastavila: kinduistički masakr talijanskih pilota u novembru 1961. Odneli su kući ono sa čime će se suočiti UN-ove snage – jer su pilote mačetama pretukli, ubili i sjeckali na komade. Niti je sukob ostao lokalizovan: bile su prisutne trupe UN-a, kao i sovjetski i kubanski savjetnici pobunjenika. U sukob su uvedene i bijele plaćeničke trupe.

Uzimanje talaca postalo je uobičajena pojava, koja je kulminirala operacijom Crveni Zmaj u novembru 1964. godine, kada su se belgijske i američke snage spustile da spasu Evropljane koje drže pobunjeni Simbasi. Evakuisano je preko 1600 stranaca i 150 Kongoanaca, na šta su Simbasi odgovorili ubijanjem 185 stranaca i 2000 Kongoanaca.

25. novembra 1965. pukovnik Joseph-Désiré Mobutu izvršio je drugi puč. Kao i prvi, jer je imao punu podršku ANC-a, bio je bez krvi. Puč su pozdravile strane sile, jer je obećavao ekonomsku i političku stabilnost, a svijet je bio umoran od beskrajnih borbi u divljini Afrike.

Mobutu je proglasio vanredno stanje koje je trebalo trajati pet godina. Postepeno je učvrstio svoju moć i stvorio visoko centralizovanu državu, ukinuvši ured premijera 1966. i Parlament 1967. Pokrenuo je kampanju nazvanu “autentičnost”, pokušaj uklanjanja sveg stranog uticaja iz Konga, koji je uključivao i njegovu ime i ime države. Pukovnik Joseph-Désiré Mobutu postao je Mobutu Sese Seko, a Kongo Zair.

Stvorio je kult ličnosti s tako neobičnim primjerima kao što je izgradnja vlastitog Versaja u džungli i iznajmljivanje trgovačkih letova brodom concorde za Pariz. Poznata borba “Rumble in the Jungle” između Džordža Foremana i Muhammeda Alija dogodila se u preimenovanoj Kinšaši 1974. Čak je prisvojio i “pravo na defloraciju” na svojim putovanjima preko Zaira, a šefovi sela su mu nudili lokalne djevice. Porodice ovih djevojčica trebale su biti ispunjene čašću. 

I, naravno, tu je bio Mobutuov sveprisutni šešir od leopardskine kože.

Era Mobutu će se završiti 1997. kada je puč Laurenta Kabile zbacio ostarelog diktatora. Mobutu, koji je već umirao od raka, podlegao je samo nekoliko mjeseci kasnije, u septembru 1997. u Rabatu, Maroko.

 Mada je bilo pretendent na krunu, nepoznato je gdje se trenutno nalazi njegov šešir od leopardove kože.