Francusko-srpska taktika i prusko-osmanska strategija u Kumanovu

Francusko-srpska taktika i prusko-osmanska strategija u Kumanovu

Do Bitka kod Kumanova 23. – 24. oktobra 1912. godine, Prvi balkanski rat bio je na početku, ali već u punom jeku – bila je prelomna pobjeda srpskih snaga i poražavajući gubitak Osmanlija. Samo nedjelju dana ranije, 18. oktobra 1912. godine, srpski kralj Petar I izdao je svoju deklaraciju „Srpskom narodu“, kojom je pozivao na sveti rat da bi se oslobodili svi srpski hrišćani i albanski muslimani iz propadajućeg totalitarnog stiska Osmanskog carstva. Treba napomenuti da je mladoturska revolucija u Osmanskom carstvu uvela višestranačku politiku i izbornu reformu 1908. godine, efektivno okončavši ustavnu monarhiju i totalitarizam u Turskoj, dajući etničkim Turcima veći stepen slobode, ali stvarajući nebuloznu situaciju u kojoj oni na udaljenim osmanskim teritorijama nisu mogli biti potpuno sigurni koja su pravila na snazi.

Napuštena turska artiljerija u bici kod Kumanova

Da budemo pošteni, kralj Petar I, iz dinastije Karadordevića, bio je slobodouman, reformator i nepokolebljivi vojskovođa. Rođen je 1844. Školovan u Parizu na ekskluzivnoj Saint-Cyr, najprestižnijoj vojnoj akademiji u zemlji, isticao se u raznim intelektualnim zanimanjima, uključujući objavljivanje prvog prevoda Johna Stewarta Millsa “O slobodi” na srpskom jeziku. Kralj Petar I stekao je borbeno iskustvo iz prve ruke u Francuskoj legiji stranaca, boreći se u Francusko-pruskom ratu 1870. godine kao oficir. Osvojio je Legiju časti za borbu protiv Prusa u Drugoj bitki za Orleans 1870. i bitci kod Villersexela 1871. Prusi su ga zarobili, ali je pobjegao i vratio se u Francusku. Kasnije, 1875. godine, kralj Petar I borio se protiv Osmanlija u sjeverozapadnoj Bosni, zapovijedajući jedinicom od 200 srpskih pobunjenika.

Petar Karađorđević 1865

Vladavina kralja Petra I, iako kratka, za Srbiju bila je kao zlatno doba. Ljudi su uživali u dotad nepoznatoj slobodi štampe, kulturi i rastućoj ekonomiji. Ali kralj Petar I na vlast je došao pučem i ubistvom kralja Aleksandra I Obrenovića 1903. godine, tako da nijedna od nadolazećih reformi neće biti očigledna sve do nakon Prvog balkanskog rata.

Krunisanje kralja Petra I Karađorđevića 1904. godine.

Kralj Petar I izabrao je Radomira Putnika za srpskog feldmaršala i načelnika Generalštaba. Iskusni oficir, rođen 1847. godine od skromnih roditelja, Putnik je bio sklonjen od kralja Aleksandra I, te je „rehabilitovan“ pod kraljem Petrom I i dobio komandu. Putnik je bio profesionalni vojnik – estetičar koji je žestoko branio svoje stajalište i tražio mnogo od podređenih oficira. Putnik je i ranije uspijevao na bojnom polju protiv Osmanlija. U brojnim malim ratovima između Srbije i Osmanlija krajem 1870-ih, Putnik je pobijedio u mnogim bitkama i zauzeo više gradova za Srbiju. Putnik je imao godine da reorganizuje Vojsku Srbije po svom ukusu i s njom je obavio sjajan posao. Unaprijedio je više oficire i ponovo napisao ratne planove. Bio je pripremljen za rat koliko general to može biti.

General Radomir Putnik

Osmanlije su zauzele drugačiji pristup svojoj vojsci. Njihovu je doktrinu i strategiju napisao Colmar Freiherr von der Goltz ili Goltz-paša, kako ga je čitava generacija turskih vojnih oficira zvala. Goltz je bio savremenik kralja Petra I i Putnika, rođen 1843. u Adlig Bielkenfeldu, istočna Pruska. Kralj Petar I i Goltz borili su se na suprotnim stranama kao poručnici u Orleansu, s Goltzom u pruskoj vojsci i kraljem Petrom I u Prvoj regimenti francuske legije. Ironično, iako je bio Prus, Goltz je bio veliki poštovalac i učenik francuske vojske. Njegove knjige, napisane na njemačkom i prevedene na francuski i engleski jezik, bile su najbolje prodavane. Njegov argument bio je da je francuski “Narodni rat”, totalna mobilizacija stanovništva protiv stranog neprijatelja, u ovom slučaju Pruske, ono što je Francuze odvelo do pobjede. Njegove knjige postale su vojna klasika čak i u Sjedinjenim Državama, gdje je bio prethodnik Carla von Clausewitza.

General Colmar Freiherr von der Goltz

Ideja Goltza o “narodnom ratu” bila je jednostavna – društvo mora biti militarizovano i mobilizovano za vrijeme mira, kako bi bilo pripremljeno za totalni rat. Bio je to masovni socijalni darvinizam, poziv na brutalni ultra-nacionalizam i za jake nacije da prožderu slabe. Rat je bio najviši poziv ljudi, a “Trajni mir znači vječnu smrt.”

Nakon osmanskog poraza u rusko-turskom ratu 1878. godine, Osmanlije su zatražile prusku pomoć u reorganizaciji svoje poražene vojske. Goltz se odazvao pozivu i obrazovao generaciju osmanskih oficira, “generaciju Goltz”, koji će kasnije zauzeti položaje na visokom nivou u osmanskoj vojsci i vladi. Njegov pristup se savršeno uklopio sa osmanskim pogledom na život i govorio je tečno turski. Na kraju službe, Goltz je dobio titulu paše, što je bilo nečuveno za nemuslimana. I u početku je Goltz-ev pristup djelovao. Osmanlije su doživjele razbijajući uspjeh u grčko-turskom ratu 1897. godine, zaustavivši se tek kad je ruska vlada zaprijetila otvaranjem drugog fronta.

Iako se odavno vratio u Evropu prije izbijanja Mladoturske revolucije 1908. godine, Goltz je imao samo pohvale za svoje bivše učenike, koji su dominirali vladom. Goltz je ostao zagovornik muslimanske Turske protiv hrišćanskih naroda na Balkanu, čak i u sektaškim balkanskim ratovima koji su zahvatili regiju. U zabrinjavajućem predznaku stravičnih ratova koji su uslijedili, nakon povlačenja 1911. godine, neposredno prije izbijanja Prvog balkanskog rata, Goltz je osnovao Jundeutschlandbund, krovnu organizaciju za desničarsku njemačku omladinu.

Bitka kod Kumanova postavila je Putnikove taktičke i strateške reforme njegove profesionalne vojske protiv teorije narodnog rata Goltza. Srbi su započeli rat, nadajući se da će tu bitku iskoristiti za uništenje osmanske vojske pijre nego što bude imala priliku da se okupi i ojača. Goltz je upozorio da Osmanlije moraju stvoriti neophodnu masu i trebaju se boriti u odbrani dok god za to budu sposobni. Goltz je čak savjetovao povlačenje iz Makedonije u Albaniju ako bude potrebno za borbu na terenu gdje bi Osmanlije imale prednost.

Srpski komandni štab u bici kod Kumanova

Osmanski šef kabineta za vrijeme Kumanova bio je Nazim Pasha, još jedan diplomac francuske vojne akademije Saint-Cyr u Parizu, rođen 1848. godine. Bio je savremenik kralja Petra I, a možda je bio i školski kolega, iako nijje poznato da li su se njih dvojica ikad sreli u Saint-Cyru. Nazim je mogao vjerovati u Goltzeva filozofska učenja, ali njegovo pridržavanje doktrine koju je istorija prevazišla kršilo je ta učenja. Smatrajući da su njegove osmanske jedinice superiornije u obuci i vođstvu, Nazim je krenuo u ofanzivu na Vojsku Srbije, kojom su komandovali Putnik i kralj Petar I. Nazim je takođe imao dobru obaveštajnu informaciju o položaju i rasporedu Srba, a i bio je superiorniji u artiljeriji i automatskom oružju. Nazimov zapovjednik na terenu u Kumanovu bio je Zeki paša, kompetentan, ali nemaštovit oficir koji se prethodno specijalizovao u masakru nad armenskim civilima tokom pobuna kao što je bilo u Sasunu 1894. godine.

Nazim-paša tokom Prvog balkanskog rata

Dogodila su se prepucavanja u danima koji su prethodili bitki za Kumanovo. Četnici, srpske paravojne formacije koje se još nisu povezale s fašizmom, bile su samo rojalističke snage za podršku, započele su napad preko granice iz Srbije na osmansku teritoriju u blizini Prištine. Osmanski kontranapad ih je potukao, ali ubrzo su balkanske regularne vojne snage potisnule Osmanlije natrag prema Kumanovu, zauzevši i samu Prištinu.

Borbene linije sjeverno od Kumanova bile su postavljene balkanskim snagama koje su dolazile sa sjevera, a Osmanlije su branile na jugu. Većina teških borbi dogodila se 23. oktobra 1912. godine, neposredno istočno od grada, a osmanske snage podržane su vrhunskom artiljerijom. Osmanske snage su znale jake i slabe strane srpske odbrane, ali Osmanlije su ubrzo preduhitrile svoju artiljeriju, a srpska artiljerija zaustavila je njihovo napredovanje. Većina balkanskih snaga držana je u rezervi, dok su Osmanlije upotrijebile većinu svojih snaga u pokušaju da razbiju balkanske vojske.

Sljedeći dan, 24. oktobra 1912. godine, za Osmanlije je prošao još gore. Balkanske trupe napredovale su preko čitave linije fronta. Na zapadnoj strani bojnog polja, koja je bila mirna prethodnog dana dok su se borbe odvijale na istoku, osmanski rezervisti koji su branili bok konačno su dobili vijest da je Priština pala pod Srbe i dezertirali su. Osmanlije su bile nadmašene od srpskih snaga, ali je Zeki svejedno započeo napad. To je predvidljivo propalo, a kolaps osmanskog lijevog boka prouzrokovao je ukupan osmanski poraz. Do 15:00h tog dana srpske snage ušle su u Kumanovo i bitka je bila završena. Osmanska vojska u bijegu bila je prisiljena napustiti 100 komada svog artiljerijskog oružja. Na kraju, srpska smrtnost bila je znatno manja od osmanskog, sa približno 700 mrtvih, u poređenju sa 1.200 izgubljenih Osmanlija. Međutim, ukupne žrtve, uključujući ranjene i zarobljene, iznosile su približno 7.000 sa svake strane.

Osmanska vojska nije mogla podnijeti takve žrtve i bila je prisiljena nastaviti povlačenje s Balkana. Balkanske snage su im prekinule linije snabdijevanja, dodatno smanjujući osmansku artiljerijsku prednost, teško su pritiskale osmanske jedinice, istiskujući ih iz Skoplja, drugog po veličini grada u regionu.

Zarobljeni potpukovnik Fouad Bey nakon bitke kod Kumanova.

Sudbine angažovanih muškaraca nisu se poklapale s njihovim vojskama. Njemačka vojska je Goltza vratila iz penzije u vojsku u Prvom svjetskom ratu. Postao je vojni guverner okupirane Belgije i naredio niz zločina nad belgijskim civilnim stanovništvom. Nakon strahota tog rata, vratio se u osmansku službu, boreći se protiv Nijemaca, a umro je od tifusa u Bagdadu 19. aprila 1916.

Putnik će dočekati da srpska vojska bude nadmašena i nadjačana od strane austrijsko-njemačko-bugarske koalicije u Prvom svjetskom ratu. Borio se hrabro i briljantno, ali bio je prisiljen povući se iz zemlje i vidjeti kako ona pada pod Austriju. Otpustila ga je srpska vlada u januaru 1916. godine i ponizila otpuštanjem iz državne službe. Otišao je u egzil u Francusku, gdje je dočekan s počastima. Tamo je umro 17. maja 1917.

Kralj Petar I povukao se iz Srbije sa Putnikom u egzil na Krf u novembru 1915. Nakon rata vratio se u Beograd gdje je 1. decembra 1919. krunisan za kralja Srba, Hrvata i Slovenaca. Abdicirao je u korist svog sina 1919. i umro mirno u Beogradu 16. avgusta 1921.

Nazima su 23. januara 1913. ubili mladoturski pobunjenici tokom osmanskog državnog udara. Njegov katastrofalni strateški plan osudio je Osmanlije na propast na Balkanu, a ubijen je zbog odanosti pogrešnoj političkoj grupi.

Atentat na Nazim-pašu

Umjesto da bude kažnjen, Zeki, istinska snaga koja je stajala iza osmanskog neuspjeha u Kumonovu, dobio je diplomatske položaje kod centralnih sila. Zeki je ispregovarao za sebe u puču u kojem je ubijen Nazim, i u krajnjoj ironiji, Zeki se popeo na dužnost osmanskog načelnika Generalštaba 1920. godine. Mirno se povukao 1923. godine.

Tags

Translate »

Sign In Red Africa Travel

For faster login or register use your social account.

[fbl_login_button redirect="" hide_if_logged="" size="large" type="continue_with" show_face="true"]
or

Account details will be confirmed via email.

Reset Your Password