Oprečni komunista

“Za Hrvate sam od početka bio Srbin i unitarist. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike antikrist koga treba pribiti na sramni stub. Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za komuniste zato što nisam došao u partizane. Za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik.” – Miroslav Krleža.

Kad se Miroslav Krleža rodio u Zagrebu 1893. godine, grad je još uvijek bio dio Austro-Ugarske. Čovjek koji će postati jedan od najznačajnijih hrvatskih autora 20. stoljeća i jedna od najizraženijih osoba u socijalističkoj Jugoslaviji svoje je obrazovanje započeo pohađajući vojnu akademiju u Budimpešti. Kada je izbio Prvi svjetski rat, prebjegao je u Srbiju, gdje je otpušten kao špijun i vraćen na austrougarsku granicu. Njegov ponovni ulazak u austrougarsku vojsku nakon neuspjelog dezerterstva donio mu je degradiranje i raspored na Istočni front.

Bilo je to nakon rata kada se Krleža pridružio Komunističkoj partiji i etablirao kao plodan modernistički pisac. Na kraju će njegova djela sadržavati sve, od kratkih priča i romana do memoara, poezije, kao i drame. Iako je Krleža bio nepokolebljivi komunista, između 1918. i 1939. bio je upleten u sve oštrije neslaganje sa komunističkim pokretom koji je vodio Sovjetski savez, što se usredsredilo na njegovo pisanje. Sukob je započeo 1929. objavljivanjem knjige “Tragikomedija Slobodnog Pera” Stanka Tomašića, koja je ispitivala sukob između književnog idealizma i ekonomske stvarnosti. Ovo književno djelo bilo je prva bačena koska u onome što bi postalo svjetski argument među komunističkim umjetnicima.

Komunistički pokreti širom svijeta stvarali su umjetnička djela u socrealističkoj školi. Ova su djela postala toliko sveprisutna u cijelom socijalističkom svijetu da su odmah prepoznatljiva većini ljudi. Ali dok se socrealistička škola naglo povečavala u komunističkoj popularnosti, Krleža je tvrdio da umjetnici ne smiju biti sputani ideologijom. U međuvremenu, argument koji se protivio Krleži svodio se, zapravo, na to da „ne postoji apolitična umjetnost“. (Ivana Perica)

Kao urednik brojnih ljevičarskih publikacija, Krležina mišljenja o odgovarajućem izražavanju socijalističke umjetnosti imala su široku publiku. Diskusija, sve oštrija tokom 1930-ih, stvorila je krizu među inteligencijom balkanske ljevice koja je postala poznata kao „Sukob književne ljevice“. Sukob se udaljio od rasprave o socijalističkom realizmu i postao otvoren za sve inkriminirajuće optužbe o tome koliko bi slobodu umjetnici trebali imati i koliko bi ideologija trebala imati kontrolu nad proizvodnjom umjetnosti.

Kao što je rekao Savić Marković Štedimlija, „Jednoga smo savršeno svjesni: književnost doživljavamo isključivo kao sredstvo u borbi“. Štedimlijin doprinos sukobu književne ljevice zanimljiv je dodatak, jer se Štedimlijina u potpunosti otarasio početne simpatije prema Komunističkoj partiji kako bi radio s hrvatskim ustašama.

Rasprava je postala toliko gnusna da je Staljin poslao izaslanika da posreduje u tom pitanju – Hrvata / Slovenca po imenu Josip Broz. Krležino naknadno poznanstvo s Brozom pokazalo bi se trajnim i spasonosnim prijateljstvom.

U manjini, Krleža se protivio bilo kakvoj kontroli umjetnosti. To mišljenje i njegovo glasno protivljenje Velikoj čistki 1930-ih doveli su ga u sukob s rastućom plimom staljinizma. Konačno, 1939. godine izbačen je iz Komunističke partije, najvjerovatnije zbog pisanja “Dijalektičkog antibarbarusa”, koji se rugao ortodoksnom staljinizmu. Njegova djela su već utjecala na generaciju mladih na Balkanu, koja će provesti godine nadolazećeg Drugog svjetskog rata sanjajući o južnoj slovenskoj domovini ujedinjenoj u socijalizmu.

Kada su 1941. godine ustaše došle na vlast u Hrvatskoj, Krleža je uhapšen zajedno s drugim poznatim ljevičarima. Nije bio dio bijega iz zatvora zbog kojeg je jedan od njegovih dobrih prijatelja, August Cesarec, ubijen. Umjesto toga, rat je proveo u tišini. Nije pisao niti objavljivao. Nije se pridružio partizanima, niti se na bilo koji način povezivao sa ustašama. Tokom godina dato nekoliko razloga za njegovo povlačenje: da se Krleža plašio osvete bivših komunističkih kolega zbog glasnih osuda staljinizma, ili da se bojao za svoju suprugu koja je bila Srpkinja te nije želio skrenuti pažnju na nju iz straha da je ne pošalju u Jasenovac. Bez obzira na razlog ili razloge, Krleža je rat u Zagrebu čekao u modificiranom obliku kućnog pritvora.

Nakon rata, u pobjedničkoj Jugoslaviji maršala Tita, očekivalo se od lidera da su hrabro služili kao partizani. Krleža je prvih nekoliko godina Jugoslavije proveo u unutrašnjem progonstvu, iako to nije bilo potpuno progonstvo. Njegova su ranija djela još uvijek bila objavljena i premda je bio tehnički interno prognan, ipak je imenovan za potpredsjednika Jugoslavenske akademije nauka i umjetnosti u Zagrebu.

Kada su se Tito i Staljin razdvojili, Krleža je ubrzo rehabilitovan i pušten u vrh jugoslovenskih autora. 1950. osnovao je Jugoslovenski institut za leksikografiju i bio je na čelu te institucije do svoje smrti 1981. Nastavio je izdavati istaknuta djela, a bio je i na čelu Jugoslovenskog sindikata književnika od 1958. do 1961. Često je bio s Titom, koji ga je smatrao bliskim i pouzdanim prijateljem, što je vjerovatno Krležu zaštitilo od poslijeratne čistke nepartizana.

Uvijek suprotno komunistički, Krleža je potpisao Deklaraciju o imenu i statusu hrvatskog književnog jezika koja je objavljena 13. marta 1967. i dovela do Hrvatskog proljeća. Dokument, koji je raskinuo s ujedinjenim jugoslovenskim idealom proglašavajući da su srpski i hrvatski jezik lingvistički isti, ali da imaju zasebne standarde i svoja nacionalna imena. Titova Jugoslavija temeljila se na ideji zajedničke južnoslovenske kulture, pa je tako Hrvatsko proljeće viđeno kao obnova hrvatskog nacionalizma i nije se tolerisalo. Policija je brutalno suzbila pokret koji je označio posljednju javnu političku i društvenu poziciju koju je Krleža zauzimao do njegove smrti 1981. godine.

    Bila dakle ljudska glupost Božje djelo ili ne, ona se ne gubi u svome djelovanju. Od jedne gluposti ljudske do druge put često traje stoljećima: kao svjetlost pogasle zvijezde, glupost još nikada nije propustila da ne doputuje na kraj svoga određenja. – Miroslav Krleža

Da biste pročitali više o istoriji Jugoslavije, kliknite ovdje.