Osoba nad kojom se ostvaruje pravo vlasništva

Lako je pretpostaviti kraj ropstva kao kraj američkog građanskog rata. Iako za istinsko razumijevanje postoji mnogo iznijansiranija diskusija o društvenim i ličnim razlozima zbog kojih ljudi uzimaju oružje da oslobode druge koji nisu iz njihovih etničkih grupa; najosnovnije i najjednostavnije što treba istaknuti je da su Sjedinjene Države bile jedina nacija u kojima su se ne-robovi borili protiv drugih ne-robova da bi oslobodili robove.

Ni oslobađanje robova u Sjedinjenim Državama nije kraj legalnog ropstva. Samo u periodu od 1900. godine do danas, više od 29 zemalja učinilo je posjedovanje i trgovinu robovima ilegalnim, a neki zakoni protiv ropstva ušli su knjige tek 1981. godine u Mauritaniji. Početkom 1960-ih u Saudijskoj Arabiji je čak 300.000 ljudi bilo u legalnom ropstvu.

Zapravo su Ujedinjene nacije bavljenjem pitanjima ropstva postavile kamen temeljac svoje Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima 1948. godine, rekavši: „Niko neće biti držan u ropstvu ili robovanju; ropstvo i trgovina robovima zabranjeni su u svim oblicima. “ Čak i 1948. godine nije se moglo podrazumijevati da ropstvo nije postojalo, ili čak da je nedvosmisleno bilo na putu iskorjenjivanja.

Ropstvo nije problem prošlosti, ali je problem ukorijenjen u prošlosti. Spominje se u najranijim ljudskim istorijama u raznim oblicima i obrađivalo se hiljadama godina na razne načine. U mnogim evropskim zemljama ropstvo je ustupilo mjesto kmetstvu prije renesanse, iako su te iste nacije često takođe sudjelovale u atlantskoj trgovini robovima. Portugal je bio izuzetak od toga, ropstvo je postojalo unutar portugalskih granica do 1761. U jednom trenutku, 1552. godine, 10% stanovništva Lisabona bilo je robovima, a iako je većina bila afričkog porijekla, postojao je i određeni broj robova iz Japana i Morisci (muslimani koji su bili prisiljeni da se preobrate na hrišćanstvo nakon Rekonkviste).

Britansko carstvo započelo je solidne napore na iskorjenjivanju ropstva u njihovim dominionima 1807. godine Zakonom o trgovini robovima, a konačno rješavanje problema u carstvu indijskim Zakonom o ropstvu iz 1843. godine.

Francuska je ukinula ropstvo u cijelom carstvu 1848. godine, a Holandija, koja je bila veliki dio trgovine robovima, 1863. godine. Devetnaesti vijek je sigurno bio kada se dugo prihvaćena praksa da ljudi posjeduju druge ljude doživljava kao nešto odvratno što treba obeshrabriti strogim kaznama.

Ali kriminalizacija ropstva i trgovine robljem nije svugdje bio “džagernotov”pokret. U Osmanskom carstvu, gdje se cijela baza vladine birokratije nekoliko stotina godina temeljila na sistemu oduzimanja sinova hrišćana na Balkanu, zvanom Devširma (danak u krvi), robinje su i dalje bile zarobljene i otvoreno prodavane još 1908. godine. To je prešutno odobreno, iako je Osmansko carstvo 1890. godine potpisalo Akt briselske konferencije, koji je posebno dizajniran za okončanje ropstva i trgovine robljem. Sam sultan nije oslobodio svoje robove sve do 1909. godine, a članovi njegove porodice nisu to trebali činiti istovremeno (niti su to činili). Jermenske djevojke prodane su kao robinje za vrijeme genocida nad Armencima 1915. godine, i premda je Kemal Ataturk ropstvo legalno okončao 1920-ih, zakoni koji posebno kriminaliziraju ropstvo u Turskoj formalno su uvedeni tek 1964. godine.

Ropstvo u Zanzibaru, dugom čvorištu za transport crnih robova iz Afrike u arapski svijet, nastavilo se i u dvadesetom vijeku, a David Livingstone je procijenio da je do 80.000 Afrikanaca godišnje umrlo tokom transporta na Ostrvo začina. Službeni izvještaji kraj ropstva na ostrvu obično datiraju kao 1897. godinu, ali to ni na koji način ne uzima u obzir prilježnice koje su bile prisiljene ostati u seksualnoj službi do 1909. godine. Kao i na većini mjesta koja su zabranila ropstvo, žene su često bile posljednje kojima će biti dozvoljena sloboda

U Koreji je ropstvo službeno zabranjeno u Gabo reformi 1894. godine, ali se praksa ropstva nastavila u vrlo malim razmjerima sve do 1930-ih. Ovo ne uzima u obzir moderno ropstvo koje prakticira država Sjeverne Koreje, jedine države na svijetu koja nije izričito kriminalizirala nijedan oblik modernog ropstva. 

Iako su neke države sporo kriminalizirale ropstvo i trgovinu robovima, u devetnaestom vijeku postojali su istinski usklađeni svjetski napori da rade na svjetskom društvu bez robova. U Aktu briselske konferencije iz 1890. godine se kaže „[Ovo je stvoreno da] zaustavi trgovinu crnačkim robljem kopnenim i pomorskim putem i da poboljša moralne i materijalne uslove postojanja domaćih rasa.“ 

Briselska konvencija dopunjena je 1919. ugovorom nakon Prvog svjetskog rata iz Sen-Žermenu-an-Le kojim se tvrdi da se „nastoji osigurati potpuno suzbijanje ropstva u svim oblicima i trgovine robovima kopnom i morem“. 

Ali najopsežniji skok ka uklanjanju ropstva i trgovine robljem na svijetu dogodio se 25. septembra 1926. godine Konvencijom o ropstvu iz 1926. godine, potpisanom u Ženevi, Švicarska, pod pokroviteljstvom Lige nacija. Ovaj ugovor, kojim sada upravlja nasljednik Lige nacija- Ujedinjene Nacije, i danas je na snazi, a 99 zemalja se obavezalo da će učestvovati. 

Jedan od načina na koji je konvencija iz 1926. bila prijelomna bio je taj što je zapravo definisao što je rob. Sada je postojala zakonska definicija koju je dalo svjetsko tijelo. „Ropstvo je status ili stanje osobe nad kojom se izvršava bilo koja ili sve ovlasti vezane za pravo vlasništva.“ Konvencija je takođe stvorila konkretne mjere sa kojima se potpisnici moraju složiti kako bi se uklonile sve strane ropstva. 

Konvencija, nažalost, nije uspjela, jer nije uspjela uspostaviti procedure za pregled slučajeva mogućeg ropstva i načina kažnjavanja onih koji su to učinili. To je bilo jasno vidljivo nakon Drugog svjetskog rata, kada je nacistički sistem prisilnog rada i koncentracionih logora, moderna pojava raširenog ropstva pod etničkim vodstvom, postao općepoznat.

U tu svrhu Ujedinjene nacije usvojile su Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima 1948. godine. U ovoj deklaraciji se navodi da su svi ljudi „rođeni slobodni i jednaki u dostojanstvu i pravima”, a nadalje, „Svako ima pravo na sva prava i slobode utvrđene u ovoj Deklaraciji, bez ikakve razlike, poput rase, boje kože, spola , jezika, religije, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, imovina, rođenja ili drugog statusa. “ 

Ali čak i tada, evoluirajuće razumijevanje načina na koje ljudi mogu biti robovi značilo je da su potrebna dodatna ažuriranja. 1956. godine potpisana je Dopunska konvencija o ukidanju ropstva. U ovom dodatku su, konačno, obrađene jedinstvene situacije sa kojima su se žene suočile i koje bi mogle rezultirati pravnim ropstvom. Servilni brak i službenost djece bili su zabranjeni, a propisana je i minimalna dob za stupanje u brak. Potaknuta je i javna saglasnost za brak. 

Dodatak se takođe bavio pitanjima dužničkog ropstva, kmetstva, trajnog obilježavanja robova i sluga i kriminalizirane trgovine robovima. 

Nažalost, uprkos ogromnim naporima u posljednjih 200 godina, ropstvo se nastavlja. Trenutno se između 21 i 46 miliona ljudi drži u različitim oblicima ropstva, ovisno o definiciji koja se koristi za definiranje roba. Postoje moderni robovi koji se drže u situacijama prisilnog rada, koji su seksualno eksploatisani i oko 15,4 miliona ljudi u prisilnim brakovima. Najviše što uznemirava od svega, oni koji se drže u modernom ropstvu vrijede čak i manje od onih koji se drže u historijskom ropstvu. Ljudi koji se drže kao robovi uglavnom služe za jednokratnu upotrebu, a 71% onih koji se drže u modernom ropstvu su žene. 

Ropstvo je pitanje ukorijenjeno u prošlosti. Ali ropstvo još uvijek nije prošlost.