Ponosno treći

„Nećemo plaćati saldo na tuđim računima, nećemo služiti kao sitniš u bilo čijoj razmjeni valuta, nećemo dopustiti da se zapletemo u političke sfere interesa. Zašto bi se trebalo zamijerati našim narodima zbog toga što žele biti potpuno nezavisni? I zašto bi autonomija trebala biti ograničena ili predmet spora? Nećemo više biti zavisni ni od koga! ” —Josip Broz Tito, kao odgovor na sovjetske pokušaje da kazni Jugoslaviju zbog „previše nezavisnosti“

Tito, besprijekorni komunista, imao je veze sa Sovjetskim Savezom. Tokom Prvog svjetskog rata, boreći se za Austro-Ugarsko Carstvo, bio je ranjen, zarobljen i oporavljen u ruskoj bolnici gdje je naučio govoriti ruski. Čak i prije toga, živio je u Beču, posjećujući isti Cafe Central kao i Josef Staljin.

Tito je bio u Rusiji tokom komunističke revolucije, a nekoliko boljševika mu je zapravo pomoglo da pobjegne – cementirajući njegovo vjerovanje u komunistički sistem.

Nije se tu završilo. Nakon odsluženja zatvorske kazne za svoje revolucionarne aktivnosti u Kraljevini Jugoslaviji, Tito je živio peripatetičkim životom u egzilu – boraveći između Pariza, Jugoslavije i Moskve. Bilo je potrebno provoditi više vremena u Moskvi kada je postao vođa Komunističke partije Jugoslavije (KPJ).

Ali sve se srušilo 1948. godine, kada je Jugoslavija odbila da postane puki sovjetski satelit, a ne nezavisna saveznička nacija, što je kulminiralo izbacivanjem iz Informbiroa i napuštanjem Varšavskog pakta.

Jugoslavija je bila sama za sebe, bez jakih saveznika. Morao je biti pronađen novi put.

Jugoslavija nije bila jedina zemlja koja se mučila, nakon Drugog svjetskog rata, koja se suočila sa bipolarnom orijentacijom Velikih sila. Nacije poput Indije i Egipta, bivše kolonije, razumljivo su oklijevale da se uključe u neokolonijalizam neravnopravnog saveza sa svojim bivšim kolonijalnim gospodarima. Takođe nisu bili spremni da se obavežu na odnos mlađeg partnera sa bilo kim drugim. Kako su počele šezdesete godine, mnoge novoosnovane afričke države takođe su željele zadržati svoju nezavisnost.

Prvi pokret prema „trećem putu“ (Treći svijet) dogodio se 1955. godine na konferenciji u Bandungu u Indoneziji. Ovaj sastanak 29 zemalja iz Afrike i Azije predstavljao je 54% svjetske populacije. Osjećali su da je tokom Hladnog rata vršen pritisak na njih, a da im nije bilo dozvoljeno bilo kakvo učešće i konsultovanje.

Deklaracija u deset tačaka koja je proizašla iz konferencije u Bandungu, Dasasila Bandung, postala je temeljno uvjerenje labavo organizovanih saveza koji će se na kraju spojiti u Pokret nesvrstanih.

Ali pokret još nije bio spreman.

Sljedeće godine 1956. trojica muškaraca koji će postati glavni organizatori pokreta nesvrstanih: Tito iz Jugoslavije, Gamal Abdel Nasser iz Ujedinjene Arapske Republike (danas Egipat) i Jawarhalal Nehru iz Indije sastali su se na hrvatskom ostrvu Brioni. Ovo je, u to vrijeme nazvano “Jalta trećeg svijeta”, gotovo ostao sastanak u sjeni, jer je sačuvano vrlo malo dokumentacije s njega, iako su trojica lidera zajednički izjavili: “Mir se ne može biti postignut podjelom, već težnjom za kolektivnu sigurnost na globalnom nivou. Postignut širenjem područja slobode, kao i prestankom dominacije jedne zemlje nad drugom.”

Sastanak na Brionima takođe je afirmisao deklaraciju Dasasila Bandung, ali su ga brzo zasjenile domine hladnog rata koje su počele padati tokom samog sastanka.

Naser je na Brionima primio vijest da mu je otkazano finansiranje od SAD-a i Zapada za izgradnju Asuanske brane –to je bila poruka koja je pokrenula Suesku krizu. Ostala pitanja su brzo počela dominirati vijestima.

Kako su se bližile šezdesete godine, a mnoštvo bivših kolonija u Africi počeli dobivati ​​nezavisnost, nekoliko stvari postalo je jasno. Prvo, da su Ujedinjene nacije nesumnjivo bile naklonjene Velikim silama. Mnoge novonezavisne nacije nisu željele stupiti u neokolonijalni odnos sa svojim bivšim vladarima, niti su željele postati satelit koji čvrsto kruži u gravitaciji Sovjetskog Saveza.

Nije više bilo razloga za kašnjenje – treći put je sada bio neophodan. Tito, Nehru i Naser organizovali su beogradsku konferenciju 1961. 1. septembra 1961. godine prvi sastanak nesvrstanih nacija, sa 25 nacija učesnika i dodatna tri posmatrača, prvi put se odigrao u Jugoslaviji. Iako bi, s obzirom na prevagu učesnika koji su tek izašli iz kolonijalnih situacija, bilo prirodno da se konferencija fokusira na postkolonijalna pitanja, Nehru, koji je upravljao događajem, imao je drugačiju viziju: želio je pokrenuti organizaciju koja bi bila posvećena smanjenju svjetskih tenzija. Stoga je fokus beogradske konferencije bio raspravljanje o ratu i miru u sjeni bipolarnog hladnog rata.

Članstvo u Pokretu nesvrstanih (opis koji je prvi put upotrijebio indijski političar V.K. Krishna Menon ispred UN-a 1953. godine) temeljilo se na nacijama koje postižu ili rade na ključnim kriterijima:

1. Nezavisna politika zasnovana na suživotu država s različitim političkim i društvenim sistemima i na nesvrstanosti.
2. Stalna podrška pokretima nacionalne nezavisnosti
3. Nema članstva u multilateralnim vojnim savezima povezanim sa sukobom Velikih sila
4. Ako su strane vojne baze locirane unutar države, one ne smiju biti povezane s sukobom Velikih sila.

Ova prva konferencija PN bila je uspješna na dva nivoa: skrenula je pažnju svijeta na strukturno nepovoljne položaje s kojima su se suočavale zemalja trećeg svijeta u Ujedinjenim nacijama i dovela do proširenja Vijeća sigurnosti i Ekonomskog i socijalnog vijeća. Takođe je u velikoj mjeri podigla prestiž samog pokreta nesvrstanih. Pojedinačno su ove postkolonijalne nacije imale malo moći, ali zajedno su mogle izdejstvovati glasove čitavog svjeta.

Zemlje koje su prisustvovale prvoj konferenciji takođe su prilagodile Pet principa mirnog suživota iz kinesko-indijskih ugovora:

1. Nacije bi pokazale međusobno poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta
2. Nacije bi poštovale međusobno nenapadanje
3. Nacije bi ponudile međusobno nemiješanje u unutrašnje poslove
4. Nacije bi podržale jednakost i uzajamnu korist
5. Nacije bi podržale miran suživot

Tu je i kolektivno obećanje da će ostati neutralni u hladnom ratu i zalagati se protiv nuklearnog naoružanja, na što je SSSR reagovao obnavljanjem nuklearnih ispitivanja prvog dana konferencije.

Nisu sve nacije u pokretu nesvrstanih ispunile kriterijume za članstvo i utvrđeno je da zemlje moraju biti odlučne da „rade na” krajnjem rezultatu. Takođe, obećanje nenapadanja nije spriječilo Indiju i Pakistan ili Irak i Iran da se angažuju u dugim ratovima sa velikim žrtvama. Svakako je organizacija zatvorila oči pred nekoliko neugodnih dugoročnih istina.

Prve tri konferencije nesvrstanih, u Beogradu, Kairu i Lusaki, uglavnom su se bavile konsolidacijom društvenog pokreta, koji bi im omogućio veću moć u međunarodnoj zajednici konsolidovanjem Trećeg svijeta od glasačkih blokova. Fokus pokreta promijenio se sedamdesetih godina, međutim, postajući sve više politički i pozivajući na “Novi ekonomski poredak” i restrukturiranje sistema koji se ne bi vrtio oko dviju velikih sila.

Sedamdesetih godina Kuba je počela pokušavati preuzeti vodeću ulogu pokreta, a 1976. pokret je pohvalio doprinos Kube u Angoli. Konferencija 1979. trebala je biti održana u Havani na Kubi, a predsjedavanje organizacijom trebalo je da pređe na Fidela Castra; ali mnogo prije konferencije, Jugoslavija (s Titom jedinim preostalim članom osnivačem PN-a) već je agitovala da promijeni pravac kojim ide Kuba.

„Nikada nismo izjednačavali blokove, ni u smislu vremena kada su osnovani, niti na osnovu bilo kojih drugih karakteristika. Mi smo se od samog početka dosljedno protivili politikama blokova i stranim dominacijama, svim oblicima političke i ekonomske hegemonije i zalažemo se za pravo svake države na slobodu, nezavisnost i autonomni razvoj. Nikada nijesmo pristali biti nečija krpa za brisanje ili rezerva, jer je to nespojivo sa suštinom politike nesvrstanosti. “ —Tito, 1979. u Havani

Vodstvo Kube bilo je neprihvatljivo za nekoliko drugih članova PN-a, nazvanih “Grupa zemalja istomišljenika”, smatrajući kubanski savez sa SSSR-om direktno kontradiktornim principima PN-a. Egipat i Somalija zajedno su osporili Kubanske akreditive, i zahtjev je odbijen.

Do januara 1980., vodstvo Kube u PN-u bilo je potpuno diskreditovano. Sovjetski savez napao je Avganistan, zemlju članicu PN-a, u decembru 1979. Na glasanju Ujedinjenih nacija, blok PN-a glasao je 56-9 za osudu akcija SSSR-a, a Kuba je pokazala snažnu podršku SSSR-u. Predsjedavajući PN-a glasajući u korist jedne od velikih sila koja je napala kolegu iz PN-a je prevršio mjeru. Organizacija je gubila zamah, i premda je PN nastavio postojati i nakon pada Sovjetskog Saveza, ali se borila da pronađe važnost i prestiž koji je uživala “u Titovo vrijeme”.