Samoubistvo koje možda nije bilo samoubistvo

„… sad kad je jasno da se neću povući, da je krug izvan Sekretarijata, koji je na kraju odgovoran za sabotažu, možda zaključio da je neophodno riskirati da nestanem kroz prozor ili slično u naletu depresije … Moja supruga je ipak insistirala na tome da obavijestim nekoliko svojih prijatelja da ni pod kojim okolnostima neću izvršiti samoubistvo … to bi bilo u suprotnosti sa cijelom mojom prirodom i mojim vjerskim uvjerenjima. Ako se u mom rukopisu nađe bilo koja bilješka suprotnog učinka, to bi bila laž. ” Povl Bang-Jensen, u bilješci napisanoj 30. novembra 1957. godine.

Tijelo Povla Bang-Jensena pronađeno je na Dan zahvalnosti – 26. novembra 1959. godine – kako leži preko staze u parku, nekoliko minuta od njegove kuće u New Yorku. Nestao prije više od 72 sata, u desnoj je ruci držao revolver, i bio je upucan u desnu sljepoočnicu. U njegovom novčaniku bila je samoubilačka poruka koja je glasila: „Kakve god greške imam, bio sam iskren i želio sam činiti dobro; ali potcijenio sam snage protiv kojih sam bio.”. Imao je pedeset godina.

Na mlade Ujedinjene nacije iz pedesetih godina prošlog vijeka, posebno pod vodstvom cijenjenog Daga Hammarskjolda, gleda se kao na progresivnu humanitarnu organizaciju koja se brine o dostojanstvu čovječanstva i poštenoj interakciji između zemalja svijeta. U stvari, upravo su pod vodstvom Hammarskjolda prve međunarodne mirovne snage UN-a bile raspoređene na Sueskom kanalu.

Ali barem jedan čovjek zaposlen u Ujedinjenim nacijama, Danac Povl Bang-Jensen, vidio je zlokobne sjene u pozadini i ogroman neuspjeh organizacije u vezi s Mađarskom revolucijom 1956-te, blizanačkom krizom na Suezu.

Dok su mađarske izbjeglice prelazile austrijsku, a u manjoj mjeri i jugoslovensku granicu, Ujedinjene nacije su se pozvale da podrže tranzitne kampove, preseljenje i prikupe narativ raseljenih tako da postoji zapis o tome što se dogodilo. Bang-Jensen je poslan da vodi logistiku za organizaciju svjedočenja izbjeglica, kao i provjeravanje priča prije nego što ih je glavni odbor saslušao.

Priče su ga užasnule. Kao što je u konačnom izvještaju stajalo, „Doslovni zapisnici sa sastanaka odbora sadrže zastrašujuće opise [koje] … odbor bi se ustručavao objaviti u cijelosti, čak i da potreba zaštite porodica svjedoka nije bila prepreka. ”

Ali čak i s tim priznanjem, Bang-Jensenu je postajalo sve neugodnije zbog načina na koji je Specijalni odbor za problem Mađarske (SpecCom) bilježio svjedočenje izbjeglica. Intimno upoznat sa detaljima, jer je sa svima obavio intervju prije nego što ih je predstavio SpecCom-u, primijetio je preko 40 grešaka i 20 propusta ključnih informacija u završnom izvještaju. Prijavivši ovo svom izravnom nadređenom, Britancu Williamu M. Jordanu, rečeno mu je da te informacije nisu toliko bitne i da ih ne smije prijaviti.

Greške i propusti nisu bili jedini problemi u izvještajima – Bang-Jensen sukobio se s Jordanom zbog prevoda i primijetio incident u kojem je sovjetski službenik UN-a pokušao podmititi sekretara kako bi mu preko noći mogao transkripte odnijeti kući. Bio je sve zabrinutiji i premda mu je rečeno da odstupi, dogovorio je sastanak s Komitetom UN-a, iznoseći svoje zabrinutosti. Sastanak je postao sporan; kad je Bang-Jensen osjetio da ga članovi odbora ne slušaju, doslovno je zgrabio jednog i protresao za revere.

Zabrannjeno mu je prisustvo budućim sastancima i Hammarskjold lično ga je uklonio iz Komiteta.

Kada je izvještaj konačno objavljen, Bang-Jensen nije dobio kopiju. Rečeno mu je da su sve “trenutno u upotrebi”. Niti su se pretpostavljeni Bang-Jensena zaustavili samo na odbijanju njegovih zahtjeva. Javno su ga raščerečili, bacajući klevete na njegove motive.

“Od njega bi se odmah trebalo zatražiti bolovanje, jer ne sumnjam da je gospodin Bang-Jensen vrlo bolestan čovjek”, rekao je Jordan.

Ali vrhunac drame još nije bio dostignut. U oktobru 1957. godine, Mađar kojem je prijetila deportacija u Sjedinjenim Državama, tvrdio je da će biti zatvoren i moguće pogubljen po povratku, jer je bio jedan od 81 anonimnog svjedoka koji je učestvovao u izvještaju SecCom-a. Svjestan da će porodice intervjuiranih biti u opasnosti ako se daju imena, komitet UN-a se na njih pozivao inicijalima u službenom izvještaju – AAA, BBB itd. Postojala je samo jedna lista imena koja je povezivala s onima koji su dali iskaz, a Povl Bang-Jensen ju je imao u svom posjedu.

Nakon što je provaljeno u njegov sto, Bang-Jensen, pretpostavljajući da su imena bila meta, odnio ih je na nepoznato mjesto izvan dometa. Sumnjičav prema birokratiji UN-a koja je odbacila njegova upozorenja o greškama u izvještaju, Bang-Jensen je zaključio da je jedini način da Mađari ne budu ubijeni (kružili su glasovi da su najbliži rođaci pobunjenika pogubljeni kao zamjena za one koji su pobjegli) bio da je trebalo ukloniti spisak s bilo kojeg mjesta gdje se mogao pronaći, a zatim odbiti predati ga.

Insinuacija da su Ujedinjene nacije ili a) infiltrirane ili b) kompromitovane, kao i direktna izjava da se toj organizaciji ne može u potpunosti vjerovati, bila je više nego što je Sekretarijat mogao podnijeti. Bang-Jensen je nakratko suspendovan s posla i uz obezbjeđenje izbačen van njega, zbog uklanjanja dokumenata – ali najvjerovatnije i zbog nanošenja sramote mladoj organizaciji.

Nakon mnogo pregovora naprijed-nazad, Bang-Jensen i Sekretarijat dogovorili su se da će dokumenti biti doneseni, u zatvorenoj koverti, i spaljeni na krovu zgrade UN-a, a to je učinjeno 24. januara 1958. godine u prisustvu neutralnog zvaničnika banke, a potpisani su dokumenti koji svjedoče o uništenju.

Javno dostupni izvještaj u kojem se opisuje incident tvrdio je da su papiri bezvrijedni i da su najvjerojatnije izmijenjeni te su stvorili sliku mentalno nestabilnog Povla Bang-Jensena, izjavivši da mu je potrebna medicinska pomoć.

Dok su se pisma slivala u sjedište UN-a u kojima se osuđuje liječenje Bang-Jensena, UN je odgovorio na svako od njih šaljući kopiju potpunog izvještaja u kojem se dovodi u pitanje Bang-Jensenovo mentalno zdravlje.

Konačno, u junu 1958. godine, Bang-Jensen je bez najave otpušten sa svog položaja u UN-u zbog neposlušnosti.

“Nikada neću požaliti što sam održao obećanje mađarskim svjedocima da bih trebao biti jedina osoba u Sekretarijatu koja će znati njihova imena”, rekao je Bang-Jensen.

Nakon otkaza Povl Bang-Jensen je prošao teško razdoblje depresije, dovoljno da je psihijatra vidio šest puta. Takođe je nastavio sa svojim zalaganjem, ali ovaj put za grupu Rusa koja je htjela prebjeći i koja je posebno smatrala da je Bang-Jensen jedina osoba kojoj se može vjerovati i od koje se pouzdano može tražiti pomoć.

Bang-Jensen je tražio i odbijen mu je sastanak s predsjednikom radi razgovora o potencijalnim prebjezima. Zatim je zatražio sastanak s direktorom CIA-e, Allenom Dullesom. Održalo bi se nekoliko sastanaka, na kojima bi sudjelovali Dulles, njegovi pomoćnici i novinari. Prije nego što se išta moglo učiniti u vezi s njegovim informacijama, Sovjetski Savez je otkrio napore onih koji su se nadali da će prebjeći i sve ih prebacio nazad u Moskvu. Nema dodatnih podataka o njima.

Povl Bang-Jensen je normalno izašao iz kuće u New Yorku krajem novembra i više se nije vratio. Tri dana kasnije, na Dan zahvalnosti, njegovo tijelo je pronađeno u obližnjem parku, očigledno samoubistvo s porukom. U poruci je traženo kremiranje i ta se želja slijedila.

Ali su ostala ozbiljna pitanja – Bang-Jensen je bio ljevoruk, ali mu je pištolj pronađen u desnoj ruci i bio je pogođen u desnu sljepoočnicu. Iako je nestao tri dana ranije, bio je svježe obrijan – a mrtvozornik je procijenio da je mrtav tek nekoliko sati. Bio je pod sedativima – iako prethodno nije koristio tablete za spavanje koje su mu propisale seanse kod njegovog psihijatra. I bez obzira na rano malodušje nakon njegovog naglog pucanja, svi koji su poznavali Bang-Jensena opisali su čovjeka koji se izborio sa svojim demonima i koji je bio veseliji i raspoloženiji.

Odmah su izbili uzvici o prljavoj igri ​​i bili su dovoljno glasni da je Kongres pokrenuo vlastitu istragu 1960. godine. Iako nije dat konačan odgovor, izvedeni su dokazi za ubistvo Bang-Jensena, zajedno s dokazima o samoubistvu. Izvještaj je potvrđen i od Središnje obavještajne agencije Sjedinjenih Država, što neće biti javno opovrgnuto dok se s papira iz njihove arhive ne skine oznaka tajnosti 2000-te. Izjava da se Bang-Jensen nikada nije sastao s direktorom Dullesom i da agenciji nije dao informacije bilo koje vrijednosti bila je lažna.

Priča o mogućem političkom atentatu na čovjeka koji je pokušao pozvati UN na odgovornost i razotkriti moguće sovjetske zloupotrebe i operativce, sporadično je ispričana u posljednjih šezdeset godina, ali se često odbacuje kao “desničarska propaganda”. Međutim, u posljednjih nekoliko godina čak su i biografi Daga Hammarskjolda počeli omekšavati prema Bang-Jensenu i prikazivati ​​ga s mnogo više simpatija.

Na kraju, najbolji sažetak situacije je vjerovatno onaj zabilježen u tajnim dosjeima CIA-e koji je objavljen tek 2000. godine:

Centralna obavještajna agencija je u najmanju ruku kriva za dva teška grijeha kakvim su sklone urasle birokratije: grijeh velikog propusta, jer nisu uspjeli odmah i u potpunosti slijediti trag koji je ponudio Bang- Jensenov pristup – čak i ako se taj trag pokazao zavaravajućim; grijeh besramnog komesarijata, koji sada pokušava prikriti svoje tragove nauštrb interesa svoje zemlje i časti hrabrog čovjeka. 

Za više informacija o našoj tekućoj seriji o Mađarskoj revoluciji kliknite ovdje.