Uhapsiti vođu

„Potpuno se slažemo s vašim odgovorom našem ambasadoru da Nagy i ostali skriveni u jugoslovenskoj ambasadi ni na koji način ne bi trebali biti prebačeni u Jugoslaviju, jer su oni bili organizatori kontrarevolucionarne demonstracije i ne možete dopustiti da postoje dvije mađarske vlade – jedna u Mađarskoj, a druga u Jugoslaviji “, Andrej Gromyko, uskoro ministar vanjskih poslova Sovjetskog Saveza, Janošu Kadaru. 

Dana 17. novembra 1956. godine sovjetski Prezidijum je odlučio da otme Imre Nagy-a i naložio je Janošu Kadaru da postupi na takav način da ne pokreće sumnje. 22. novembra im se ukazala prilika. Djelujući prema “sigurnosnom prolasku” koji je potpisao sam Janoš Kadar, odmah je postalo očito dok se ostatak Nagy-eve vlade ukrcavao u organizovani autobus da je sve o čemu su Jugosloveni pregovarali u njihovo ime bilo laž. Suočeni sa ruskim vozačem u njihovom mađarskom autobusu, na kojem je ubrzo ušlo više sovjetskih oficira i koji je bio okružen sovjetskim vozilima, jugoslovenski predstavnici bili su užasnuti. Dalibor Soldatić, ambasador Jugoslavije u Mađarskoj, shvatio je da prisutni Sovjeti ne mogu govoriti mađarski i na lokalnom jeziku obavijestio je Nagya da može ostati u ambasadi. Iako nije objavljen zapis koji opisuje Nagyevu reakciju, on nije napustio autobus i nije se vratio u azil. Umjesto toga, dvoje jugoslovenskih diplomata ušli su u autobus sa Mađarima kako bi osigurali sigurnost Nagyeve vlade, da bi samo manje od bloka ulica od napuštanja ambasade bili grubo izbačeni. 

U roku od 24 sata posljednji član Nagy-eve vlade zatvoren je, van domašaja ostatka svijeta, u Rumuniji. 

Maršal Tito, harizmatični vođa Jugoslavije, odmah je Sovjetima napisao protestno pismo koje nije ostavljalo iluzije o tome kako Jugoslavija tumači sovjetske akcije i očekivane posljedice. 

Tito je rekao da je jugoslavenska vlada bila daleko, da su Nagy i njegove kohorte bili u potpunosti predani ostanku u Mađarskoj i da su držani protiv njihove volje. Sovjetska dejstva predstavljale su kršenje svakog međunarodnog zakona i nepridržavanje sporazuma o kojem su pregovarali Jugosloveni „… štetiće jugoslovensko-sovjetskim odnosima“. 

Titove riječi nisu bile prazne prijetnje – jugoslavensko-sovjetski odnosi tek su se počeli popravljati od podjele Tito-Staljin. Tito je maksimalno iskoristio svoje vrijeme van sovjetske orbite da bi zacrtao „treći put“ ka socijalizmu, zasnovan na nacionalnim potrebama. Upravo je taj „treći put“ bio osnova same Mađarske revolucije i bio je vrlo stvarna prijetnja sovjetskoj dominaciji komunističkog pokreta. 

Uz to, Titova sposobnost premošćavanja između komunističkog Istoka i kapitalističkog Zapada bila je dokazana i legendarna. Njegove prijetnje nisu bile prazno tapkanje u mjestu. 

Ali Sovjeti nisu bili raspoloženi da slušaju. Nagy i njegova porodica držani su na Snagovskom jezeru, odvojeno od ostalih članova vlade. 

25. novembra Janos Kadar objavio je vlastitu izjavu – da je Imre Nagy zadržan u Rumuniji „zbog svoje sigurnosti“. Kasnije će Kadar izjaviti da su Jugosloveni bili verbalno saučesnici u Nagyevoj otmici, što je optužba na koju su Jugosloveni odmah i snažno protestvovali. Retrospektivno, premda Titovi čudesni talenti u RealPolitici dopuštaju mogućnost tako zamršenog vremenskog slijeda događaja – čini se da činjenica pogoršanja jugoslovensko-sovjetskih odnosa i odnosa s Mađarskom pokazuje vrlo stvaran osjećaj bijesa i izdaje. Ne može se zanemariti ni to da je Kadarevo “priznanje” jugoslavenskog saučesništva došlo u vrijeme kada se borio protiv rastuće plime projugoslovenskog raspoloženja u Mađarskoj, zbog čega je susjedna nezavisna socijalistička vlada trebala izgledati kao saučesnik da bi ih se diskreditovalo. 

Imre Nagy vratio se u Budimpeštu u junu 1958. godine – na vrijeme za pokazno suđenje i njegovo pogubljenje vješanjem. Njegove posljednje riječi bile su: “Ne podnosim žalbu sudu radi pomilovanja.” 

Nagy nikada nije dao ostavku na mjesto čelnika mađarske vlade. 

Za našu tekuću seriju o Mađarskoj revoluciji 1956, kliknite ovdje.