Zmaj

“Boga se bojim malo, sultana nimalo, a velikog vezira k’o dorata svoga.”

Čovjek koji bi te riječi rekao Osmanskom carstvu nije čovjek kojeg treba olako shvatiti, a Husein Gradaščević uspio je dokazati da je zaslužio da ih izgovori prije nego što je umro u mladosti u 34 godini.

Rođen 1802. godine, u vrijeme velikih previranja i izazova u Osmanskom carstvu, Gradaščević je bio najmlađi sin. Iako je njegova porodica bila bogata i imala naslijeđenu kapetaniju, nije bilo vjerovatno da će je naslijediti. Porodica njegovih roditelja pobrinula se da mu pruži izvrsno obrazovanje, a po svemu sudećo bio je prilično pametan i brzo je učio.

Kada je Gradaščević imao 18 godina, njegov brat je opozvan iz njihovog grada Gradačevića u Sarajevo, gdje je otrovan zbog nepoštovanja naređenja Dželal-Paše. Čak i u turbulentnom i često nasilnom Osmanskom carstvu, ovo je bio neobičan događaj. Iako Gradaščević o tome više nikada nije javno raspravljao, to nije moglo biti daleko od njegovih misli. I vrlo je vjerojatno da je to uticalo na njegove buduće odluke.

Kada je Gradaščevićev brat umro, bio je jedini preostali sin koji je preuzeo porodičnu kapetaniju. Preuzeo je, i uprkos svojoj vrlo mladoj dobi postigao je izuzetan uspjeh. Obnovio je lokalnu tvrđavu, izgradio je prelijepu džamiju i, nagovještavajući spremnost da izazove odgovorne, zaobišao je potrebne sultanove dozvole kako bi dopustio izgradnju nekoliko manjinskih vjerskih zgrada pod njegovim uticajem.

Razumljivo, ovo je prikupilo priličnu odanost njegovih hrišćanskih podanika.

Gradaščevića je visoko cijenilo i samo Osmansko carstvo. Kada je od njega zatraženo, podigao je trupe i vodio ih vrlo kompetentno. Čak se priklonio Osmanlijama tokom rane pobune trupa u junu 1828. godine, spasivši vezira iz Sarajeva i pritom ga sačuvavši.

Međutim, očekivalo se da će odanost ići u oba smjera. Dok se očekivalo da će bosansko plemstvo pokazati lojalnost i odanost Osmanskom carstvu, od Carstva se takođe očekivalo da uzvrati i nastavi sa običajima koji su obogatili bosansko plemstvo pod osmanskom vlašću. Sultan Mahmud II nastavio je s reformama koje su kulminirale raspadom i zabranom janjičara 1826. godine.

Prvenstveno regrutovani sa Balkana i često dostižući moćne položaje, raspuštanje janjičara prijetilo je uspjehu Bosanaca i negodovanje na balkanskim područjima počelo je rasti. Zadnja kap došla je s krajem rusko-turskog rata, kada je Srbija dobila autonomiju i šest provincija koje je Bosna smatrala potpuno bosanskim.

Bosanskim plemićima je bilo dosta, trebalo je preduzeti akciju. Uprkos mladosti, na Gradaščevića se od samog početka gledalo kao na vođu pokreta. Bio je na čelu kada se u Tuzli od 20. januara do 5. februara 1831. godine održao sastanak bosanskih plemića i stavio je svoje ime u dokument zahtjeva koji su trebali biti predstavljeni Osmanlijama.

1) Da se ukine srpska autonomija i da se šest okruga vrati Bosni

2) Nizamska vojska se trebala prekinuti

3) Bosna bi dobila autonomiju, zauzvrat bi plaćala godišnji danak.

Sastanak je završen ohrabrivanjem svih bosanskih Muslimana da ustanu i brane Bosnu, te da se sljedeći sastanak održi u Travniku.

Naizgled, daljnji sastanak činio se suvišnim, sve se moglo riješiti u Tuzli. Međutim, Travnik je bio sjedište bosanske vlade koju su koristili Osmanlije, a održavanje sastanka bio je direktan izazov trenutnim vladarima. Gradaščević je toga bio veoma svjestan i koristio ga je za oblikovanje reakcija koje su najbolje odgovarale njegovim ciljevima.

Njegovi ciljevi su bili protjerivanje Osmanlija iz Travnika, što su on i njegove trupe lako uspjeli postići. Bosanski plemići proglasili su Gradaščevića “zapovjednikom Bosne, izabranim voljom naroda”, a 31. maja raspisan je poziv Bosancima da mu se pridruže u njegovoj vojsci.

Bosanci su se odazvali pozivu i pohrlili u Gradaščevićevu vojsku. I nisu mu se samo muslimani pridružili u borbi, barem 1/3 njegove vojske činili su hrišćani. Sjećanja na njegovo postupanje s vjerskim manjinama u njegovoj kapetaniji i dalje su odjekivala, a on je zavrijedio njihovu odanost kao i odanost braće muslimana.

Osmanska vojska se 18. jula 1831. godine susrela s Gradaščevićevim pobunjenicima kod Štimlja. Dvije vojske bile su približno jednake veličine, ali su Osmanlije imale mnogo bolju opremu. Vjerovatno je njihova oholost dovela do potpunog gubitka trupa velikog vezira.

Potpuni gubitak na strani Osmanlija doveo je do toga da je Gradaščević u septembru proglašen vezirom Bosne ispred Careve džamije u Sarajevu, i zaklinjanju na Kuranu na lojalnost koje su bosanski plemići dali u septembru.

Zmaj od Bosne bio je na vrhu svijeta. Iako ne postoje dokazi o tome kako je dobio ime Zmaje od Bosne, možda je sam sebi dao nadimak, ali tako će Gradaščevića pamtiti kroz tri vijeka.

Po svemu sudeći, Gradaščević je bio izvrstan vladar. Osnovao je svoj sud u Travniku i ubirao poreze. Takođe je pogubio neke od svojih protivnika. Dok se postavljao travnički sud, veliki vezir je i dalje uvjeravao Zmaja da će se sultan složiti s tuzlanskim zahtjevima. Uvjeravanja su se nastavila do decembra 1831. godine, kada je veliki vezir pokušao napad s većom vojskom.

Još uvijek u njegovim ranim tridesetim, Zmaj je ponovo porazio osmanske trupe, ali nije uspio zacementirati svoju prednost zbog surovosti bosanske zime.

Do 1832. godine Osmanlijama je bilo preko glave, i posvetili su jaka sredstva porazu Gradaščevića. Krajem maja 1832. godine dvije vojske su se ponovo sastale izvan Sarajeva, a u nizu bitaka koje su trajale do juna, Zmaj je konačno potisnut. Da bi zaštitio svoju porodicu i ljude koji su se borili s njim, pobjegao je u austrijske zemlje.

Zmaju se nikada neće dozvoliti povratak u Bosnu.

Nakon kratkog progonstva u Austriji, ponuđeno mu je pomilovanje pod vrlo strogim uvjetima, učvršćujući trajnu zabranu svih osmanskih evropskih posjeda. Teška srca Zmaj je krenuo prema Beogradu u stilu pravog vezira – sa velikom pratnjom i njegovim konjem prekrivenim zlatom i srebrom – gde ga je muslimanska zajednica dočekala kao heroja.

U ovom trenutku, iako je imao samo 31 godinu, Gradaščević je već pokazivao značajno narušeno zdravlje. Narušavanje se nastavilo kada je putovao u Carigrad gdje je i umro 1834.

Bosanska odanost Zmaju nikada se nije pokolebala kroz tri vijeka i razvili su izreku: “Godinama nakon njegove smrti, nijedan čovjek među našim ljudima neće moći čuti njegovo ime a da ne pusti suzu.”

Za čovjeka koji je u svom kratkom životu postigao toliko stvari i nadahnuo tolike na posvećenost, njegovo najveće postignuće bilo je ono koje nikada nije planirao – sadnja sjemena koje će prerasti u bošnjački identitet.