Ljudi se ne bore za ideje

Uvijek imajte na umu da se ljudi ne bore za ideje, za stvari u nečijoj glavi. Oni se bore za materijalnu dobit, da žive bolje i mirnije, da vide kako njihovi životi idu naprijed kako bi zagarantovali budućnost svoje djece.

Kada su Amilcara Cabrala ubili njegovi ljudi 20. januara 1973. godine, on je do tada već bio pokrenuo pokret koji će ukloniti jaram kolonijalizma sa Gvineje Bisau i Zelenortskih Ostrva. U tom trenutku on je već vodio borbe koje su oslobodile značajan dio Gvineje Bisau od portugalske kontrole i bio faktički vođa velikog dijela zemlje. Uistinu, vrlo vjerojatno ga je njegov uspjeh napravio metom. Iako su nedavno otvoreni dokumenti iz Sjedinjenih Država otkrili da, manje od mjesec dana nakon njegovog ubistva, da Portugalci nisu bili umiješani, američki State Department nije želio tako brzo osloboditi krivice diktatorsku Estado Novo (Nova država) u Portugalu, te su izjavili da upletenost Portugala nije mogla biti isključena.

Nijedna od vodećih teorija zavjere nije dokazana, ali zasigurno nije ništa novo za unutrašnje borbe revolucionara za moć da izbijaju sa atentatima i ubistvima rivala. Jedna od popularnih teorija je da je Ahmed Sekou Toure naredio Inocenciu Kaneu da ubije Cabrala u Conakryju kao odgovor na Cabralov veći međunarodni prestiž. Smrću Cabrala, Toure je takođe viđen kao predvodnik Panafričkog pokreta.

Još jedna teorija takođe bi trebala dobiti značajnu pažnju – mogućnost da su portugalske vlasti željele neutralizirati Cabrala tako što bi ga uhapsile i držale pod portugalskom vlašću. Ovu teoriju donekle potkrepljuju izvještaji da je Inocencio Kane navodno pokušao uhapsiti Cabrala prije nego što je Cabralovo odbijanje da se povinuje dovelo do njegovog atentata.

Istina je da je Amilcar Cabral imao mnogo pristalica i mnogo neprijatelja i da su ga njegova lična harizma, obrazovanje i nove ideje o revoluciji doveli u sukob s ljudima na svim krajevima političkog spektra. Gotovo svaka frakcija koja je bila uključena u pokrete za nezavisnost sredinom 20. vijeka imala je nekoga i / ili neki razlog zbog koga su željeli da bude uklonjen.

Kad se Cabral rodio 1924. godine, njegovi su roditelji bili na suprotnim krajevima društvenog spektra. Otac mu je bio član zemljoposjedničke porodice, dok je majka bila trgovkinja čija porodica nije mogla priuštiti školovanje. Ali Cabral je bio obrazovan i njegovo je obrazovanje bilo široko. Snažno pod utjecajem pokreta Claridade iz Zelenortske književnosti i poezije, Cabral je i sam napisao prozu i poeziju. Njegovi naučni napori nisu prošli nezapaženo – portugalska kolonijalna vlada doživljavala je njegov potencijal kao “asimilado”, kolonizirani Afrikanac koji se smatrao dovoljno “civiliziranim” da bi bio “asimiliran” u portugalsko društvo, i Cabral je poslan na studije na univerzitet u Lisabonu.

Upravo u Portugalu, dok je studirao na agronomiji, stupio je u kontakt s antikolonijalnim i panafričkim pokretima koji će definisati ostatak njegovog života. Započeo je s organizacijom dok je bio u Lisabonu, osnivajući studentski pokret koji se suprotstavlja portugalskoj diktaturi i promoviše nezavisnost afričkih kolonija.

Kada je Cabral završio studije 1952. godine, poslan je natrag u Gvineju Bisau da radi za kolonijalni odjel šumarstva i poljoprivrede u državnoj službi. U to vrijeme bio je jedan od samo četvorice urođenika sa područja Gvineje Bisau s univerzitetskim obrazovanjem.

Cabral je svoje vrijeme radeći kao državni službenik koristio za putovanja po ruralnim dijelovima zemlje proučavajući ljude i probleme korištenja zemljišta. Izvještavao je o degradaciji okoliša i eroziji tla uzrokovanoj izvoznim kulturama poput kikirikija, a takođe je iskoristio vrijeme za obrazovanje i mobilizaciju stanovništva kako bi zahtijevali bolji status u koloniji. Njegovi napori nisu prošli nezapaženo – kolonijalni guverner je preduzeo korake i zatražio da Cabral bude premješten.

Cabralova nova pozicija u Portugalu natjerala ga je da provodi značajnu količinu vremena u Angoli, gdje je uspostavio daljnje kontakte u pokretu antikolonijalizma. Učestvovao je čak i na konferenciji u Bandungu 1955. godine, jednom od prvih svjetskih susreta zemalja i vođa trećeg svijeta.

Iz toga su 1956. godine izašle dvije ključne organizacije za nezavisnost portugalskog svijeta – PAIGC, Afrička stranka za nezavisnost Gvineje i Zelenortska Ostrva; i MPLA, Narodni pokret za oslobođenje Angole.

Cabral, međutim, nije vjerovao da su Gvineja Bisau i Zelenortska ostrva spremni zaroniti pravo u oružanu borbu za nezavisnost. Cabral je insistirao i izrazio to insistiranje na konferencijama u Havani i Italiji kako se borba protiv Portugalaca ne može dogoditi ukoliko ne postoji kampanja dobrog obrazovanja za dobivanje podrške pokretu za nezavisnost na selu. Vojnici PAIGC-a trebali su biti obučeni ne samo za borbu, već i za edukaciju ruralnog stanovništva o razlozima zbog kojih je takav pokret neophodan i kombinovanje toga sa obukom o boljim tehnikama za upravljanje zemljištem. Očekivalo se da će vojnici PAIGC-a raditi na poljima zajedno sa seljacima kada se aktivno ne bore.

“Seljaci bi bili glavni oslonac u našoj borbi”, proglasio je Cabral, ali dodao je da je potrebno “… žestoko se boriti za seljačku podršku.”

U tu svrhu PAIGC je uspostavio kampove za obuku u Conakryju i u Gani (uz odobrenje Kwamea Nkrumaha) koji su kombinovali vojne poduke s vještinama komunikacije i lekcijama iz agronomije.

Kad su započele ozbiljne borbe, Cabral je takođe naglasio da se PAIGC bori protiv imperijalizma i kolonijalizma: ne protiv bijelaca i ne protiv same države Portugal. Borbu za oslobađanje afričkih kolonija vidio je kao borbu za oslobađanje i samog Portugala od fašizma. Značajno vrijeme provedeno u Portugalu ostavilo je na njega razumijevanje za kulturu koju nije rušio tokom bitke za nezavisnost.

Cabral je takođe neprestano naglašavao da bi PAIGC bio spreman zaustaviti borbu momentalno ako se nezavisnost može postići bez oružane borbe.

„Spremni smo u bilo koje vrijeme prekinuti neprijateljstva kako bismo pronašli političko rješenje za sukob kojim se naš narod suprotstavlja vladi Portugala. Naš jedini uslov je nedvosmisleno priznanje našeg neotuđivog prava na nezavisnost.”

Negdje 1960-ih, Cabral je postao sredstvo za Statni Bezpecnost, čehoslovačku službu sigurnosti, prosljeđujući im obavještajne podatke pod kodnim imenom “Sekretary”. Iako se čini da prosljeđivanje informacija Čehoslovačkoj, a ne Sovjetskom Savezu, dodaje dodatni korak u plesnoj rutini, istina je da je Sovjetski Savez često koristio svoje satelitske zemlje kao posrednika. Čehoslovačka je bila njen preferirani tunel oružja.

Zaista, nekoliko sedmica nakon atentata na Cabrala PAIGC će primiti pošiljku sovjetskih projektila zemlja-vazduh. Bila je to pošiljka za koju je Cabral neposredno prije smrti otišao u Moskvu da lobira.

Neposredno nakon atentata, više od 100 vojnih oficira i gerilaca pogubljeno je po kratkom postupku zbog umiješanosti u zavjeru. Cabral nije dočekao da vidi, ali njegovi su napori bili na ivici uspjeha. Revolucija karanfila 25. aprila 1974. bila je posljednja kap koja je natjerala Portugal da oslobodi ostatak svojih kolonijalnih posjeda. Nešto više od godinu dana nakon Cabralove smrti, cilj je postignut. Ali bez Cabrala na čelu, ciljevi nezavisnosti su se promijenili. PAIGC je usvojio više urbanistički razvojni plan koji je ruralna područja opet izostavio, a poljoprivredna proizvodnja počela je padati.

Polubrat Amilcara Cabrala, Luis Cabral, preuzeo je kormilo Revolucionarnog vijeća koje će vladati deset godina. Vodio je osvetnička ubistva hiljade gvinejskih vojnika koji su se borili s Portugalcima, poput masakra u Bissori, kopajući ih u neoznačene masovne grobnice.

Danas Gvineja Bisau ima jedan od najnižih BDP-a po glavi stanovnika na svijetu i bila je zahvaćena brojnim pučevima i političkim borbama. Međutim, i dalje slijedi nesvrstanu vanjsku politika koju je zagovarao Amilcar Cabral.

    Nesvrstanost za nas znači ne svrstavati se s blokovima, ne svrstavati se s odlukama drugih. Zadržavamo pravo donošenja vlastitih odluka i ako se slučajno naši izbori i odluke podudaraju s drugima, to nije naša krivica. Zalažemo se za politiku nesvrstanosti, ali smatramo da smo duboko predani svom narodu i posvećeni svakom pravednom cilju na svijetu.

Za više informacija o pokretu za nezavisnost u Gvineji Bisau, kliknite ovdje.