Najhrabrija princeza 

„Supruga sam Romanova zatočenog u Alapajevsku, također kćerka sam kralja Srbije. Kao vladareva rođaka, došla sam da ga posjetim i zatražim dozvolu da ga vidim.“ 

Jelena, princeza Srbije, stajal je na glavnoj kapiji Ipatijeve kuće u Jakaterinburgu i zahtjevala da je puste unutra, carska porodica Romanov nalazila se tamo. Niko od poznanika mlade, tihe i krhke žene nije očekivao takvu hrabrost. Bila je poznata po svojoj mirnoj naravi i uglavnom se slagala sa svima. Njen suprug veliki vojvoda Ivan Konstantinovič također je bio veoma tih i povučen. Njihov brak je bio šok za mnoge u ruskoj carskoj porodici jer su očekivali da će Ivan postati sveštenik. 

Oni koji su samo površno poznavali Ivana i Jelenu nikada nisu znali koliko je zapravo snažan njihov karakter. 

Jelena Karađorđević rođena je na Cetinju u Crnoj Gori. Njen otac i dinastija Karađorđević su u to vrijeme bili svrgnuti sa vlasti i u izgnanstvu. 

Petar Karađorđević oženio se Zorkom, najstarijom kćerkom crnogorskog princa Nikole. Zorka je umrla na porođaju 1890. Petar se više nikada nije ženio nakon smrti supruge. Jeleni je nedostajala majka pa su tetke iz Crne Gore učestvovale u njenom odgoju kako bi pokušale nadomjestiti tu ulogu u njenom život. 

Crnogorski kralj Nikola I udao je svoje kćerke širom Evrope, te Milica i Anastasija nisu bile iznimka. Obje kćerke su se udale za ruske prinčeve. Jelena je zajedno sa njima otišla u Rusiju gdje se družila se velikim vojvotkinjama iz dinastije Romnov. Školovala se u jednoj od najboljih škola u Sankt Peterburgu.  

Margareta Eagar, dadilja Romanovih kćerki, spomenula je Jelenu u svojim memoarima: „U godini provedenoj na Krimu vidjeli smo divne osobine princeze Elena sada iz Servije . Imala je slatko lice, iako naizgled obična djevojka, krasile su je prelijepe tamne oči i bila je veoma tiha i ljubazna.” 

Jelena je možda bila obična kao djevojka ali u vrijeme kada se udavala bila je prelijepa. 

Kao i ostali tinejdžeri u Rusiji uživala je u stvarima poput rolanja. 

1903. srpskog kralja Obrenovića ubila je grupa vojnih oficira koji će se kasnije nazivati „Crna ruka“. Uz podršku ruske vlade, Jelenin otac Petar postao je kralj Srbije. Došla je u Beograd na ceremoniju njegovog krunisanja ali se ubrzo vratila u Rusiju gdje se i udala za velikog vojvodu Ivana Konstantinovića, 3. septembra 1911. Ova vjest je uzbudila vojvotkinje sa kojima je odrasla. 

„Možda već znate da je Ioancik vjeren sa srpskom princezom Jelenom, kako dirljivo.“ Napisala je velika vojvotkinja Tatjana, 1911. „Kako smješno, ako mogu imati djecu da li to znači da se mogu i ljubiti? Kakav promašaja! Grozno!“

Jelena i Ivan nisu odmah nakon braka osnovali porodicu. Izbio je prvi balkanski rat, 1912. Ona je tražila dozvolu od cara da posjeti svog oca što joj je brzo bilo i dopušteno. Poput braće i Jelena je pomagala tokom rata. Uvijek u blizini oca, na prvim linijama, radila je kao medicinska sestra. 

Po povratku u Rusiju upisala je medicinsku školu ali njen sin Vselevod je rođen 20-og januara 1914. Iako to niko nije znao, on je bio posljednji muškarac iz dinastije Romanov koji je rođen na ruskom carskom tlu. 

Početkom Prvog svjetskog rata naizgled tih i povučen Ivan pokazao se veoma hrabrim. Dobio je odlikovanje za hrabrost i borio se na prvim linijama u vrijeme boljševičke revolucije. Uhapšen je i odveden na Ural. Jelena je svoju djecu ostavila svekrvi koja je uspijela da ih izvuče iz zemlje uz pomoć švedske kraljice. Svjedočila je i izgnanstvu supruga Ivana. 

U ovom trenutku Jelena je dokazala svoju hrabrost koja je se ranije nije isticala zbog njene mirne naravi. Veliki vojvoda Ivan predosjećao je katastrofu i rekao je Jeleni da se vrati njihovoj djeci. Umjesto da napusti Rusiju, Jelena je otišla u Jekaterinburg gdje se nalazila careva porodica u Ipatijevoj kući. Iznajmila je sobu u Amerikanskaya hotelu i svakoga dana posjećivala britanski konzulat zahtijevajući da intervenišu kako bi spasili carevu porodicu. Također bi posjećivala zastrašujuću boljševičku tajnu policiju, Čeku, zahtijevajući oslobađanje cara. Odlazila bi i do Ipatijeve kapije svakoga dana u nadi da će joj dozvoliti da vidi Romanove. 

Kada su ignorisani njeni mnogobrojni zahtjevi da vidi carevu porodicu, Jelena je postala oštrija. U jednoj od posjeta napravila je takvu scenu da je lično komandat koji je bio zadužen za carski zatvor došao da je vidi i obećao da će prenijeti njenu poruku. Nažalost, nema dokaza da je to obećanje ikada ispunjeno. 

Konačno je ambasador Srbije u Rusiji Miroslav Spalajković poslao delegaciju u Jakaterinburg sa propusnicom da izvedu Jelenu i vrate je njenoj djeci. Čeka kojoj je Jelena već zapala za oko, pritom ona nije bila jedina monarhijski nastrojena srpkinja koja je pokušavala da oslobodi cara na Uralu, provjerila je njenu propusnicu i dobili su vijest da njeno napuštanje Rusije nikada nije bilo odobreno.

Neko iz srpske vlade je želio izvući Jelenu tajnim putem. To je bilo i suviše očigledno za boljševike, pa su 9-og jula Jelena i majora vojske Srbije koji je bio poslat po nju, Džarko Konstantinović, uhapšeni i prebačeni u zatvor u Permu.

Razni izvještaji su uticali na njeno premještanje iz Perma. Neko je vrijeme provela u Lubjaniku a nakon toga premejštana je na  nekoliko različitih mjesta. Međutim, najvažnija činjenica je da se ona izgubila u zatvoru na više od pet mjeseci. Na kraju uz pomoć norveškog diplomate ona je bila oslobađena i transportovana do granice do koje bi je lično ambasador proveo. Plan je zamalo upropašten od strane mrzovoljnog zatvorskog čuvara koji je želio da vrati Jelenu nazad u zatvor. Ovo pitanje je riješeno kada je norveški ambasador platio veliku sumu novca i na taj način osigurao njenu slobodu. 

Jelena je konačno bila oslobođena, napustila je Rusija i saznala sudbinu svog supruga. Ivan je bio pretučen i bačen u rudnik skupa sa njegovom braćom i velikom vojvotkinjom Elizabetom koja se zavjetovala i postala časna sestra. Na njih su bačene i granate u slučaju da neko nije preminuo od batina i pada, ni to nije bilo dovoljno pa su podmetnuli  požar na ulazu u rudnik. Uprkos svim pokušajima, kada su pronađena tijela Romanovih, utvrđeno je da su umrli od rana i nedostatka vode. Ivan je pronađen sa veom omotanim oko rana na glavi koji je pripadao vojvotkinji.  

To je bila užasna smrt i užasan način za Jelenu da sazna; Nikada se neće ponovo udati. Zbog proživljenih trauma , Jelena se toliko promjenila u nekoliko mjeseci da su je njena vlastita djeca jedva prepoznala. Saznala je još i da je otac oplakivao jer je mislio da je mrtva. 

Nakon perioda oporavka u kojem je se Jelena ponovo upoznavala sa hranom jer joj je u zatočeništvu probavni sistem potpuno bio uništen, sastala se sa ocem i bratom Aleksadrom u Parizu. Prvenstveno se vratila u Srbiju ali nakon smrti oca 1921. preselila se u Via Trianom u St Jean Cap Ferrat u Francuskoj. Jelena se nije u potpunosti slgala sa svojim bratom Aleksandrom, protivila se i javno njegovom mišljenju, najčešće u odnosu prema njihovom bratu Đorđu, kojeg je zamjenio kao prijestolonasljednik a sada kralj Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. 

„Jelena, mnogo te volim i veoma sam tužan što se sama mučiš sa djecom. Ja preživljavam pakao, naš brat Aleksandar me je izbrisao sa lica zemlje. Izmislio je da sam mentalno bolestan i strpao me iza tešetaka ludnice u blizini Toponice.“ Napisao je Đorđe Jeleni nakon njenog oslobođenja. 

Kada su jugoslovensku vladu 1945. preuzeli komunisti, Jelenina primanja zbog titule princeze Srbije su prestala, okolnosti su se za nju brzo promjenile. Do vremena kada je umrla 1962 godine, živjela je oskudno, iznajmljivala je jednu sobu i živjela od donacije Ruske pravoslavne crkve, francuskog plemstva. 

Ostali članovi porodie Karađorđević su pokušavali da joj pomognu ali Jelenin ponos joj to nije dozvoljavao. 

„Kada sam sa suprugom Margaretom posjetio južnu Francusku, 1959. godine, saznao sam da je tetka Jelena u Nici. Čuo sam da živi oskudno u unajmljenoj sobi, bez prihoda pa čak i hrane. Pokušao sam je pronaći i pomoći joj. Međutim, odbila me, nije željela nikakvu pomoć pa čak ni sastanak samnom. Niko, čak ni ja, nije smio da je vidi u takvom stanju. U tome je ustrajala sve do svoje smrti. – princ Tomislav Karađorđević.

Jelena, tiho i ljubazno dijete koje je bilo poprilično voljeno u odgajalištu Romanovih, pokazala se kao najistaknutija od svih: hrabra, odana sa unutrašnjom snagom koja joj je pomogla da preživi kada veliki broj njenih savremenika nije.