Rat koji nije bio baš rat

Rat koji nije bio baš rat

Austrougarska je 1. marta 1906. odlučila da im je dosta onoga što su smatrali perfidnošću Srbije i odlučila je udariti balkansku zemlju tamo gdje bi je zaboljelo – odbijanjem ulaska srpskih proizvoda na austrougarsko tržište. Ova je uredba posebno pogodila jedan ekonomski sektor, a upravo je taj sektor ovoj krizi dao ime: Svinjski rat. Zabrana srpskog svinjskog mesa trebala je da baci laktašku naciju na koljena, dugo satelita Austro-Ugarskog carstva.

Ali, prvo, Svinjski rat zapravo nije bio rat. Ekonomske sankcije-pretvorene-u-politički-nered-su dovele do rata. Svinjsko meso bilo je najveći izvoz Srbije i jedan od najvećih srpskih ekonomskih sektora. Svinjski rat zapravo se nije odnosio na izvoz svinjskog mesa – već na sve veću prijetnju Srbije dvojnoj monarhiji Austro-Ugarske. Čak je i to previše pojednostavljeno, jer iako je Srbija preduzela javna djelovanja koje su dovele do svinjskog rata, istina je daleko složenija. Iza kulisa još jedna od velikih sila manipulisala je šahovskim figurama Balkana: Rusija je u Velikoj igri imala dosta prstiju.

Svinjski rat – koji je nedvojbeno bio samo prvi čin bosanske krize koji će Evropu dovesti na ivicu rata 1909. – zapravo je započeo decenijama prije nego što je postao javna svađa. Iako je srpski kralj Milan držao odlučno prijateljsku naklonjenost Austro-Ugarskoj, kada je abdicirao 1889. godine, a njegov sin Aleksandar Obrenović postao kralj, čitava kula od karta je počela padati. Aleksander nije bio poznat po briljantnosti niti pobjedničkoj ličnosti. Kako ga je opisao američki ataše:

Kralj Aleksandar, ili kralj Saša, kako ga zovu, jedan je od najneprijatnijih i najneugodnijih mladića koji se mogu naći bilo gdje, od Bosfora do obala Tejosa. Njegovi maniri su u krajnjem slučaju grubi i brutalni, u potpunosti u skladu s njegovim štrčećim obrvama, niskim čelom i gotovo zvjerskim nosem i vilicom, dok mišljenja koja izražava u odnosu na žene općenito karakterizira naklonost prema cinizmu i razočarenju koje zaista odbijajuće.

Aleksandar se kretao naprijed-nazad između ruske i austro-ugarske sfere dok je još više naljutio svoju naciju zahtijevajući veoma nepodobnu ženu za svoju kraljicu. Potpuno razumijevajući mogućnosti koje je takva slabost kod monarha predstavila, ruski izaslanici i ambasadori u balkanskim državama upućeni su u krajnji cilj stvaranja konfederacije manjih balkanskih država koje bi tada bile dovoljno jake da se suprotstave ne samo Osmanskom carstvu, već i Austrougarskoj. A ova konfederacija balkanskih država bi, naravno, gledala na Rusko carstvo kao na svoju slovensku braću i zaštitnike.

Srpski kralj Aleksandar i Draga Mašin

Tajni sporazum između Dvojne monarhije i Rusije sklopljen je 1897. godine, u kojem su se otprilike dogovorile da zadrže status quo Balkana, istovremeno dopuštajući stvaranje države Albanije ukoliko Osmansko carstvo skonča i propadne. Stvaranje Albanije spriječilo bi Srbiju da pristupi Jadranu, što je važno za zaštitu austrougarske ekonomske hegemonije na Balkanu. Habsburgovci su bili u ogromnoj svezi sa panslovenskim pokretom u Srbiji; svaki potez koji bi stvorio slovensku federaciju izravno bi i negativno utjecao na veliko područje Austro-Ugarske, koje je bilo uglavnom naseljeno Slovenima.

Ali dok je Rusija sklapala tajne dogovore s Austrougarskom kako bi održala srpsku prijetnju jedinstvu Austro-Ugarske nemoćnom, ona je takođe radila sa slovenskim narodima istočne Evrope da učini upravo suprotno. Od 1899. godine ruski ambasador u Beogradu, N. V. Tcharikow, objasnio je da su njegova naređenja bila da podstiče savez između Bugarske i Srbije kako bi se ispunio panslovenski cilj.

Ova politika i ruska podrška srpskom kralju nastavili su se sve do 1902. godine, kada je ruski ministar vanjskih poslova promijenio taktiku i tiho povukao rusku podršku nestalnom Aleksandru. Međutim, to je bio samo trenutni prikaz. I dalje igrajući obje strane šahovske ploče, Rusija je imala agenta u grupi nezadovoljnih srpskih vojnih oficira. Kada su ti oficiri, koji će se kasnije nazvati Crnom rukom, nasilno ubili Aleksandra i njegovu suprugu Dragu u junu 1903. godine, Rusi su ne samo znali šta će se dogoditi, već su imali spremnog novog srpskog kralja.

Krunisanje srpskog kralja Petra I 1904

Ovaj kralj, Petar Karađorđević, imao je snažne veze sa Rusijom, kao i sinove koji su se školovali na Carskoj vojnoj akademiji u Sankt Peterburgu. Bio je snažne volje i imao je dva nasljednika koja bi ga naslijedila na prijestolju. Petar je bio mnogo bolji ulog od slabog i odvratnog Aleksandra.

Srpski kralj Petar I izgubio je malo vremena radeći na stvaranju jače Srbije od one koju je za sobom ostavila dinastija Obrenović. Gotovo jedan vijek Srbija je bila satelit Austro-Ugarske, većina njihovog uvoza i izvoza se odvijala upravo preko te određene granice. Rusija je uvijek bila igrač u nezavisnoj Srbiji, ali nikada nije uspjela da potisne uticaj Dvojne monarhije u stranu. Iako je dobio Srbiju koja je bila međunarodno izolirana kao odgovor na ubistvo bivše kraljevske porodice, zamalo bankrotirana i interno nestabilna, Petar je bio odlučan u lokalnom poravnanju interesa, istovremeno proširujući međunarodnu ekonomsku ravnotežu Srbije.

Prvo, u nastojanju da smanji uvoz iz Austrougarske, Petar je naručio oružje kod francuske firme. Gotovo u isto vrijeme, rusko manevrisanje za postizanje saveza između Bugarske i Srbije urodilo je plodom. Bugarski diplomata Kristof Khesapchiev obratio se srpskom kralju Petru s probnom ponudom saveza. Petrova reakcija bila je pozitivna koliko je Rusija mogla i sanjati:

Kakva bi to sreća bila! Srbija i Bugarska imaju zajedničko porijeklo, predstavljaju jedan narod jedne religije i moraju živjeti bratski; imaju iste interese i zajedničke neprijatelje. Zajednica između njih stvorila bi moć na koju treba računati, nadahnjujući sa strahopoštovanjem Velike sile, a mi bismo prestali biti igračke njihovih interesa.

Petrova zlovolja prema čizmi većih naroda bila je otvoreno izložena, a Bugarima je to sasvim odgovaralo.

Vrijedno je napomenuti da su i Petar Karađorđević i Kristof Khesapchiev bili priznati rusofili koji su Rusiju doživljavali kao „velikog pomagača balkanskih slovenskih hrišćana“. Ako su i saznali za bilo kakvu rusku dvostruku igru iza kulisa, to ih nije natjeralo da promijene svoj panslovenski stav.

Rezultat pregovora Srbije i Bugarske proizveo je dva ugovora koja su potpisana u isto vrijeme; Ugovor o prijateljstvu i Ugovor o savezu. Prorusko naginjanje ovih ugovora bilo je odmah očito i u velikim i u malim stvarima: obje su se zemlje složile o zajedničkom telegrafskom sistemu s Rusijom, i obje su se zemlje složile da će se svako neslaganje između njih rješavati ruskom arbitražom.

Dogovorena je još jedna odredba u ugovorima: da se obje države moraju složiti s bilo kojim objavljivanjem informacija o ugovoru i da će postojati samo dvije kopije – po jedna u posjedu neophodnog monarha svake zemlje.

Ekonomski dijelovi ugovora bili su direktno u suprotnosti sa članom VII Berlinskog sporazuma, jer Bugarska nije smjela sklopiti nijedan takav ugovor bez blagoslova velikih sila. Što se tiče Srbije, Petar je dobro znao da Austrougarska neće dobro reagovati na izazov njihovom ekonomskom monopolu na Balkanu. Interes obje države bio je da se detalji prešute.

Carinska unija, međutim, nije mogla dugo da šuti. Kada je to postalo javno 1905. godine, Dvostruka Monarhija je bila razjarena. I to je iskra je bila okidač za Svinjski rat 1906 – 1908.

Srbija je ionako nastojala promijeniti svoje ekonomske partnere, a zabrana Austro-Ugarske na njihovo svinjsko meso postala je prilika, umjesto kazne. Pronađena su nova tržišta, uključujući Njemačku, koja je sa zadovoljstvom prihvatila pošiljke jeftine svinjetine, čak i kada su lideri Njemačke saosjećali sa Dvojnom monarhijom zbog srpske nelojalnosti. Umjesto stagnacije, izvoz svinjskog mesa iz Srbije se ubrzao.

Ali postupci Austro-Ugarske imali su još jednu posljedicu: Srbiju je počeo da žulja njen zatvoren položaj bez izlaza na more, udarajući o granice Dvojne monarhije, što je položaj koji je Srbiju uvijek držao u milosti Habsburškog carstva. Panslovenski pokret bio je u punom jeku, a srpski su se pogledi okrenuli prema okupiranoj Austro-Ugarskoj Bosni i Hercegovini kao načinu za ublažavanje problema austrougarskog tjesnaca i habzburške kontrole srpske trgovine. U Bosni i Hercegovini su bili i Sloveni i pristup Jadranu – srpsko razmišljenje počelo je posmatrati uključivanju male nacije u Veliku Srbiju u nastojanju da se odjednom riješi više pitanja.

Svinjski rat, koji je započeo kao način da Dvojna monarhija povrati ekonomsku kontrolu nad Balkanom, pretvorio se u nešto daleko ozbiljnije; izravna prijetnja samom postojanju Austro-Ugarske. Iskra ove prijetnje zamalo je prouzrokovala pakao s bosanskom krizom 1908-1909 i postavila je temelj za svjetski rat koji će doći 1914. godine.

Tags

Translate »

Sign In Red Africa Travel

For faster login or register use your social account.

[fbl_login_button redirect="" hide_if_logged="" size="large" type="continue_with" show_face="true"]
or

Account details will be confirmed via email.

Reset Your Password