Tri igrača u balkanskom pješčaniku 

Posljednjih hiljadu godina balkanske historije priča se o tri sile koje se otimaju za novorođenče kao u biblijskoj paraboli o Solomonovoj mudrosti. Balkanska beba razapinjana je od Austrije do Rusije a sve vrijeme Osmansko carstvo je drži čvrsto za noge. 

Nesuglasice između latinske i bizantiske crkve rasle su u vrijeme kada su Osmanlije započele svoj nemilosrdni napredak. Kada je otomanska sreća počela da blijedi nakon Karlowitzkog sporazuma 1699. godine, počeo je raskol između Austrijskog i Ruskog carstva. Iako su predhodno bili udruženi sa istim ciljem protjerivanja Osmalija iz Evrope, sada su se počeli okretati jedni protiv drugih. U isto vrijeme udruženo su se borili protiv Osmalija kako bi izvukli najbolje od zemalja koje su ostale u njihovom povlačenju. 

„Sve dok je Turska bila njihov zajednički neprijatelj bilo je potrebno i moguće pronaći način da djeluju udruženo. Čim se ukazala prilika da profitiraju od teritorijalnih gubitaka Porte, pokolebanih njihovim zajedničkim djelovanjem, postalo je jasno da se njihovi ciljevi razlikuju pa čak i sukobljavaju.“ -AV Florovski

Austrija, geografski mnogo bliža, od samog početka na Balkan je gledala kao na svoju specifičnu sferu uticaja. Problem sa kojim se austrijiski režim suočavao jeste činjenica da je na Balkanu živjelo većinsko slavensko pravoslavno stanovništvo. Upravo to je počelo stvarati nezadovoljstvo kod Austrijanaca krajem 1600-ih godina. 

Austrija je pozvala Srbe koji su bježali od vjerskog progona Osmanskog carstva da se nasele u njenim pograničnim dijelovima zemlje kao branitelji protiv Osmanlija 1680. godine. Ovaj potez nažalost nije prošao slobodno jer su pravoslavci koji su se naselili u pograničnim dijelovima Hasubrga bili prinuđeni da pređu na rimokatoličanstvo. Do 1698. godine Srbi u Austrijskom carstvu vjerovali su da će riješiti svoje probleme pa su odlučili apelirati Petru Velikom iz Rusije da se zauzme za njih u austrijskoj vladi. „Velika ambasada“ je okupljena i poslali su dopis na nekoliko mjesta, među njima i Beč iz kojeg su dobili strogo negativan odgovor. 

Nakon smirivanja pompe i okolnosti Velikog veleposlanstva, ruski diplomata P Voznicin uspio je sa Bečom sklopiti dogovor da će pravoslavci u Austrijiskom carstvu dobiti vjersku slobodu sve dok katolici dobiju istu u Moskvi. U nekom trenutku dogovora na indirektan način pomenuto je da Rusija ima pravo štititi vjersku slobodu pravoslavaca u Austrijskom carstvu. 

U to vrijeme Rusija nije direktno pokušavala da utvrdi svoj uticaj na pravoslavce u Austriji. 

Kada se 1703. dogodio mađarski ustanak, srpske trupe podržale su austrijsku vladu protiv pobune sa takvim uzbuđenjem da su mađarski pobunjenici prepoznajući ruski uticaj prema drugim pravoslavnim praktičarima apelirali na njih za intervenciju protiv srba. 

Iako su pravoslavci sa Balkana sve više gledali na Rusko carstvo kao jedini grant svoje slobode i religije, tokom 1700-ih Rusija je i dalje bila potpuno okupirana Osmalijama na jugozapadnoj granici u blizini Karpata na Crnom moru. Nisu bili vojno sposobni za intervencije u ime balkanskih pravoslavaca ali to ih nije spriječilo da ih ohrabruju i stalno apeliraju za jedinstvo pravoslavne zajednice. Ovakva ponašanja uzrokovala su zeprepaštenja na čelu austrijske vlade. 

U pokušaju da umiri pravoslavce na Balkanu, car Josif I pružio je neke vjerske slobode ali to nije bilo dovoljno niti je usporilo pravoslavni zaokret prema Moskvi. Kada je Petar Veliki počeo planirati akciju protiv Osmanlija koje će kuluminirati operacijom za rijeku Pruth, pravoslavci Balkana snažno su ih podržavali. Pokrenuta je masovna kampanja odnosa s javnošću (iako tada još nije bila poznata kao odnosi s javnošću), Petar je objavio memorandume i misije u kojima se veliča patnja pravoslavaca pod turskom vlašću i apeliranje balkanskom narodu da se pridruže ruskoj vojsci i otjeraju osmanlije.

To je bilo previše i austrijanci su to znali. To je stvaralo trajnu ideju pravoslavnog naroda o Rusima kao spasiteljima regije, smanjujući mogućnost da Austrija oduzme nekadašnje otomanske zemlje i prevede one koji su ih naseljavali na katoličanstvo i austrijisku kulturu. 

Ništa manje nego vojni genije od Eugen Savojski upozorio je cara da ako ostvari pobjedu koja će voditi do pada Carigrada biti će gore po austrijance nego da Osmanlije osvoje Evropu sve do Poljske. 

Austrija je odlučila da se prvi put neće udružiti sa Rusijom protiv Osmanlija. Također preduzeli su određene mjere kao što je hapšenje bilo kojeg pravoslavnog borca sa namjerom da dođe do ruskih linija kako bi se pridružio borbi. 

Kao rezultat toga, pokušaj Rusije da sruši Osmanlije zaustavili su njihovi hrišćanski saveznici. 

Rusija i Austrija nastavili su sa borbom po pitanju Balkana, jedni su polagali pravo na uticaj na osnovu blizine a drugi na osnovu „pravoslavnog nacionalizma“ (kasnije nazvanog panslavizam). Kako je snaga Osmalnija slabila tako je raslo Istočno pitanje u odnosima između dva bivša saveznika. 

Šta treba učiniti sa Istočnim pitanjem, pitanjem političke i ekonomske nestabilnosti Osmanskog carstva?

Kada je Rusija dobila neformalno pravo da djeluje kao zaštitnik svih pravoslavaca u Osmanskom carstvu po ugovoru Kucuk Kaynarca 1774. godine, dobila je ogroman poticaj u regionalnoj moći. Dok je Evropa bila usredotočena na prijetnje Napoleona, sudbina balkana je pala u drugi plan. 

Kada je pitanje balkana ponovo pomenuto 1814-1815 na Bečkom kongresu njegovo rješenje nije se razmatralo na osnovu ljudi i zemlje već u vidu proširenja (ili ne- proširenja) ruske moći. Svrha Austrije na Kongresu bila je promovisanje plana konzervativnog ulaganja u status quo a napredna snaga Rusije trebala je zavladati. Na kraju iako je Rusija dobila dosta zemlje po ugovoru koji je uslijedio, nisu dobili ništa na Balkanu. Pitanje propadajućih osmanskih granica nije bilo obrađeno iako je i dalje predstavljalo izvor napetosti između Rusije i Austrije.  

Kada su Grci započeli pobunu protiv Osmanlija zbog njihove neovisnosti 1821.godine, nekadašnji liberalno nastrojeni car Aleksandar I bio je razočaran. Ultrakonzervativni austrijski diplomata princ Metternich uspio ga je nagovoriti da ne podrži Grke u interesu zadržavanja statusa quo. Ovo je izazvalo veliku uzrujanost cara koji je bio svjestan da je Rusija poput “velikog brata” pravoslavnom svijetu. Prekid diplomatskih odnosa između Rusije i Osmanlija nakon pogubljenja patrijarha Grgura V je jedna od najznačajnih reakcija na revoluciju. 

Metternich je u Alexandru vidio priliku za zadržavanje statusa quo ali u stvarnosti njegovi planovi iza paravana bili su samo pokušaji da se spriječi širenje Ruskog carstva. Iako je Austrija željela balkanske zemlje Osmanlija I Metterich je vidio potrebu za snažnim Osmanskim carstvom koje ublažava ruske ambicije i utjecaj. 

Austrija, Rusija i Pruska zajedno su formirale Sveti savez koji je imao za cilj uspostavljanje božanskog prava kraljeva i širenje hrišćanskih vrijednosti u Evropi. U praksi to se sukobljavalo sa demokratijom, sekularizmom i revolucijom. Ipak savez je održavao vezu između Rusije i Austrije sve do 1848. Dvije nacije su djelovale zajedno kada je Miloš Obrenović iz Srbije uveo prvi evropski ustav pod nazivom Sretenjski ustav 1835. U ovom slučaju pritisak za ukidanje novonastalog ustava došao je iz Rusije kada je ruski car Nikolaj I poslao trupe u Austriju da bi pomogao u suzbijanju mađarske pobune 1849. 

Dvije nacije su nastavile sa svojim tajnim i intrigantnim uticajima na Balkan. Prva stvar je što je Rusija pružala podršku porodici Karađorđević dok su Austrijanci podržavali Obrenoviće. U vrijeme kada je princ Alexandar Karađorđe bio na vlasti u Srbiji od 1842. do 1858. godine,  Miloš Obrenović je živio u Austriji. Kasnije će ruska kraljevska porodica dočekati sina Alexandra Karađorđevića kada se na vlast vrati porodica Obrenović. 

Posljednji smisao bilo kojeg saveza završio se 1853. Krimskim ratom kada je Austrija ostala neprijateljski neutralna dok su se Rusi borili. To je direktno dovelo do pada Austrije kao velike sile jer je Rusija tada odbila intervenisati u Francusko – austrijiskom ratu 1859. godine kada je Austrougarska izgubila sav uticaj u Italiji. Također nisu intervenisali ni u Austro-pruskom ratu 1866. godine, kada je okončan uticaj Austrije na većinu germanskih zemalja. 

Austrija je ipak zadržala neki uticaj kada je potpisan Pariški ugovor 1856. godine, na tom sastanku velike evropske sile složile su se podržati Osmansko carstvo u interesu održavanja mira u Evropi isključivanjem Rusije iz širenja. 

Oslobođeni potrebe da neprestano brane granice sa Osmanlijama, Rusija je mogla početi da gura nos u balkanske poslove, obično su to radili šapatom slavenskog bratstva i ponudama skrivene podrške. Kada su Hercegovački ustanak i Aprilska revolucija u Bugraskoj naišli na užasan odgovor i zvjerstvo nad balkanskim krišćanima od strane Osmanskog carstva, Rusija je napokon zaratila sa njima u korist balkanskih pravoslavaca i same teritorijalne korisit Rusije. Bio je to zapanjujuć uspijeh i posve moguć jer se Austrija složila da ostane neutralna u zamjenu za teritoriju Bosne i Hercegovine. 

Rusko-turksi rat završen je San Stefanskim ugovorom koji je ravnotežu snaga na Balkanu podigao prema Moskvi. Sa bugraskom nezavisnošću i srpskim zemljišnjim davanjima Rusiji je zagarantovan prijateljski put do Jadrana i luke sa toplom vodom. 

Velike sile su se okupile još jednom ukidajući San Stefanski ugovor i uvodeći vlastiti Berlinski ugovor 1878. Srbija i Crna Gora su dobile nezavisnost, Bugarska je svedena na status autonomne pokrajine Osmanlija a Bosnu i Hercegovinu su “okupirali i njome upravljali” Austrougari. 

Ruske akcije u rusko – turskom ratu bile su velike za pravoslavno balkansko stanovništvo koje ih je sada doživljavalo kao oslobodioce osmanskog ugnjetavanja. Iako je kralj Srbije Milan Obrenović bio naklonjen Austriji, Rusi su ugostili i edukovali rivalsku porodicu Karađorđević. Kao rezultat toga kada su se intrige Austrougarske i Rusije odigrale na Balkanu nakon Berlinskog sporazuma to područje se vrlo često kretalo prema ruskoj sferi uticaja. 

Za više informacija o istoriji Balkana, kliknite ovdje.