Od kuge do vampira

Najpopularnije pješačke ture u Londonu uključuju šetnju poznatim nalazištima kuga jama, gdje su sahranjene stotine hiljada Londončana koji su umrli tokom brojnih izbijanja kuge. Crna smrt ubila je između 1/3 i 2/3 evropskih stanovnika tokom svojih nasumičnih i zastrašujućih izbijanja.

Učinak Crne smrti osjetio se u svim slojevima društva, od restrukturiranja vladajućih klasa do odgoja djece. Metode obrade zemljišta su se revolucionarno promjenile, filozofija se okrenula naglavačke, nauka je počela na stvari gledati na nove načine, granice nacija su se promijenile, a društvo je započelo dug put ka urbanijem razvoju i razvoju potpuno novog koncepta srednje klase.

Postojale su spoljne manifestacije društvenih promjena i u Evropi. Osam stoljeća kasnije, turisti uživaju vidjeti preostala spomen obeležja kako ukrašava naizgled slučajna područja, ne razumijevajući uvijek razloge koji su doveli do široke upotrebe dekora koji sadrže ples smrti.

Crna smrt pogodila je Bliski Istok u istom vremenskom periodu i istom žestinom kao i Evropu. Međutim, nije izazvao iste društvene pomake. Grobnice i grobovi nijesu ukrašeni kosturima koji plešu. Renesansa misli u muslimanskom svijetu nastupila je mnogo kasnije – u devetnaestom vijeku. Bilo je kretanja stanovništva iz ruralnih u urbane centre, ali to nije bilo propraćeno povećanim standardima boljeg zdravlja i čistoće ili rješavanjem nevolje siromašnih s pogledom na pokušaj rješavanja problema, a ne samo na ublažavanje bijede.

U stvari, umjesto evropskog pomaka prema promatranju kuge kao ogromne presude čovječanstvu od strane ljutitog Boga, muslimanski svijet je na nju gledao kao na dio okoliša, poput zemljotresa, suše i kuge skakavaca. To je bio dio prirodnog svijeta – dio koji će se dogoditi i koji je samo trebalo riješiti da bi se krenulo dalje.

Ali na razmeđi Evrope, gdje se Istok susreće sa Zapadom, na Balkanu, među seljacima i selima počeo se oblikovati potpuno drugačiji metod objašnjavanja izvora i razloga Crne smrti. Kuga nije bila bolest koja se nekako prenijela ličnim kontaktom. To nije bila presuda bijesnog Boga. To takođe nije bio dio prirodnog svijeta. Zapravo je bilo prilično neprirodno.

Crna smrt im je došla iz zlog svijeta mrtvih, bila je to neumrla pojava.Nastao je vampir, koji nije nastao u Transilvaniji po romanu Brama Stokera, već na Balkanu.

Tragovi vampirske legende u srpskim selima postoje od devetog veka. Nije to romantični i zgodni vampir sa Zapada, već odvratno i natečeno stvorenje koje curi želatinoznu pulpu i krv, bez kostiju i smrdljivo na smrt i zlo. Nije lukavi strateg sa stogodišnjim planovima romana Anne Rice, već čudovište nalik zombiju koje je lutalo noću, zadržavajući se u sjenama i loveći jedinstvenim nagonom izgladnjelog grabežljivca. A započelo je ciljanjem onih koje su vampiri voljeli u životu.

Ni mitovi o vampirima nijesu nestali kako je naučna teorija napredovala – 2012. godine srpsko selo Zarožje izdalo je javno zdravstveno upozorenje da je njihov slavni vampir ponovo lutao noću. Sugestije da je ovo upozorenje možda izrečeno da se privuče vampirski turizam u to područje vjerovatno su bile istinite, ali istina je i da je prodaja bijelog luka u to vrijeme porasla. Istina, kao i uvijek na Balkanu, bila je malo složenija.

Poznat je pod nekoliko imena širom Balkana: vrykolakas u Grčkoj, vampirović u Srbiji, lampijerović u Bosni, lugat u Albaniji i vukodlaci u Hrvatskoj; izvještaji o epidemijama vampira postoje u istorijskim zapisima od prije osmanske invazije. U stvari, srpski pravni zakon donesen 1349. godine, poznat kao Dušanov zakonik, direktno se bavio seoskim procesom uklanjanja vampirskih najezda čineći ilegalnim iskopavanje mrtvih tijela i njihovo spaljivanje. Najvjerovatnije je pravoslavna crkva pritisnula Dušana da donese ovaj zakon, jer sve što je osporavalo njihovu sposobnost da pruže odrješenje od grijeha (tj. činjenica da je trebalo preduzeti fizičku akciju da bi se zaustavio vampir, a ne oslobađanje svešteničkim obredom) je zabranjeno.

Srpska vjerovanja za suzbijanje vampirske epidemije uključivala su upotrebu glogove grane da bi ulovili vampira (ali budite oprezni da udarite samo jednom! Drugi udar je probuđenom vampiru bez ikakve štete u njegovom grobu, odrubiti glavu i spaliti tijelo.

Ni Dušanov zakonik nije bila jedina zvanična izjava o pravilima ophođenja s vampirima u balkanskoj istoriji. Nekoliko puta su osmanski guverneri morali izdavati fetve o njihovom postojanju i odgovarajućem načinu na koji su vampiri mogli biti poslani. Iako se na vampire gledalo više kao na pravoslavno pitanje, a Osmanlije su pokušavale prepustiti unutrašnja pitanja u nemuslimanskim religijama na Balkanu njihovim crkvenim vođama, postojalo je razumijevanje da se kuga od besmrtnih širi na katoličke i Muslimanske zajednice takođe. Ljudi su trebali znati je li legalno da iskopaju vampirska tijela i riješe se ih jednom zauvijek.

Čak su i Austrijanci učestvovali u tome dok su nadgledali balkanske teritorije početkom 1700-ih. U dva različita navrata 1732. austrijski zvaničnici su obavešteni o epidemijama vampira na srpskim područjima i učestvovali su u nadgledanju dijagnoze vampirizma na leševima, a zatim su na kulturno prikladan način odlagali sada zvanične vampire. Treba imati na umu da su austrijski ljekari i službenici koji su prisustvovali ovim istragama nad (ne)mrtvima bili šokirani izgledom okrivljenih leševa, slažući se da su ispunjeni standardi za vampirsku infekciju.

A koji su bili simptomi vampirske infekcije prema balkanskom folkloru? Pa, izgledalo je da se tijelo nije razložilo normalnom brzinom. Možda je naduveno. Umjesto da postane jezivo blijeda, koža bi mogla izgledati rumeno, a u ustima i zubima bi bilo krvi. Ne bi bilo mrtvačke ukočenosti, a tijelo koje je šetalo noću bilo bi meko i savitljivo. Krv u tijelu i dalje bi tekla i ne bi se zgrušala. I što je najvažnije (jer je to ono što bi započelo vampirisku istragu) ljudi bliski optuženom vampiru često su biti bolesni i umirali, nakon što su prijavili susret s (ne) mrtvima. Mogli su postojati i izvještaji o zvukovima koji dolaze iz grobova (ne) mrtvih, kao i o nečistoći koja je izgledala uznemiravajuće.

Posmatrani pojedinačno, svi ovi simptomi mogu zvučati prilično zastrašujuće. Ljudi umiru, a zatim se raspadaju. Osim ako je, naravno, vrijeme ledeno hladno a tijelo je   zakopano dok zemlja djeluje poput frižidera. Svježa krv u ustima kako nam iskustvo s klanjem životinja pokazuje da krv mrtvih otiče i koagulira može biti zastrašujuća. Osim ako nemate prednost modernih tehnika balsamovanja koje vas upozoravaju da tečnosti i nakon smrti izlaze iz tijela koje neobučenima prilično sliči na krv. Tijela se nadimaju nakon smrti, da, ali i pucaju. Opet, osim ako je zemlja gdje se sahranjuje dovoljno hladna da uspori ovaj proces. U tom slučaju tijelo samo izgleda kao da je proždiralo krv u selu. Srednjovjekovni seljani nisu razumjeli zarazu, pa je nadprirodnom objašnjenju dodan i domino efekt smrti među onima koji su bili najbliži.

Uz balkansku praksu sahranjivanja leševa između samo jednog i pet metara ispod površine tla, kako je izvijestio Paul Barber, nadimanje leša odguruje zemlju i čini da grob izgleda kao da je poremećen je takođe lako objasniti.

I, da budemo pošteni, vjerovatno je da je iznenadni početak bolesti i smrti stvorio emocionalnu reakciju koja je, prema Richardu M. Gottliebu, zahtijevala objašnjenje koje je omogućilo ožalošćenima da vjeruju da njihovi voljeni još uvijek nisu otišli.

“… vampir je prvi umro u epidemiji (npr. Od kuge). Njegov „nemir“, uznemirenost ili nedostatak „mira“ uzrokuje da napusti grob i noću luta gradom. Opet – tipično, prvo posjeti porodicu – možda i udovicu. Ovaj aspekt vampirske priče služio je kako bi neobrazovanom seljačkom umu objasnio zarazu zastrašivanjem i kontaktom zastrašujuće epidemije bolesti i smrti kojoj je bio svjedok. “

Ali za sva objašnjenja koja je nauka iznjedrila, čak i najtvrđa moderna vjerovanja mogla bi biti osporavana kada šetate mrakom sela koje nema ulične svjetiljke, gdje sjenke padaju tamo gdje mogu ispod punog mjeseca i gdje  zvuci iz obližnje šume škripe i pucaju i čini se da šapuću odmah  iza vas. A na Balkanu čak i sada tih mjesta ima.